Roboti umesto sezonskih radnika: Kako su Vukićevići iz Guče krompir stavili na tekuću traku

Roboti umesto sezonskih radnika: Kako su Vukićevići iz Guče krompir stavili na tekuću traku

Dok pola Srbije traži ljude za berbu i kune se na odliv radne snage, u Guči su nešto drugo uradili. Kupili su mašine koje ne piju kafu, ne traže bolovanje i ne idu kući u tri popodne.

Agro Urednik 5 min čitanja 72 pregleda

Dok pola Srbije traži ljude za berbu i kune se na odliv radne snage, u Guči su nešto drugo uradili. Kupili su mašine koje ne piju kafu, ne traže bolovanje i ne idu kući u tri popodne. Porodica Vukićević, koja se godinama bavi proizvodnjom i preradom krompira, uvela je robotiku u pakovanje — i pretvorila hroničnu nestašicu ruku u priču o preciznosti koja donosi novac.

Kriza koja više nije samo upozorenje

Srpska poljoprivreda gubi bitku sa odlivom ljudi već deceniju i po. Mladi odlaze u gradove ili preko granice, a na njivama ostaju starije gazde koji jedva pronalaze radnike za berbu, pakovanje i transport. Problem nije u nevoljnosti — problem je u matematici koja više ne ide u prilog onoga ko računa na ljudski rad.

Guča, poznata po trubi i dragačevskom kraju, u poslednjih nekoliko godina postaje primer kako se ta kriza može premostiti tehnologijom umesto očajanja. Priča porodice Vukićević nije izolovan eksperiment nekog entuzijaste. To je odgovor na sistemski problem koji pogađa svaki treći stočar i povrtar u ovoj zemlji. Pitanje koje svi postavljaju — kako proizvoditi kad nema ko da radi — Vukićevići su rešili onako kako bi pametan gazda i trebalo. Nisu čekali da im se neko smiluje. Investirali su.

Od njive do paketa — bez ljudske ruke

Odluka o uvođenju robotike u proces pakovanja došla je iz nužde. Ali ta nužda je pretvorena u prednost koju konkurencija teško dostiže. Mašine koje su sada instalirane pakuju nekoliko hiljada tona krompira — količinu koja bi ručno zahtevala desetine radnika kroz celu sezonu, sa svim nepouzdanostima koje prate sezonski rad. Kašnjenje, odsustvo, prekidi — sve to u mašinskom pakovanju ne postoji.

„Ove mašine koje pakuju nekoliko hiljada tona krompira su neophodne. Da samo kažemo na preciznosti mašine, odnosno uštedi, može da se zaradi veliki novac. U kilaži ova mašina prerađuje i pakuje deset kilograma, nema odstupanja, a svi plodovi su zdravi." — Kosta Vukićević, proizvođač krompira iz Guče

Ono što Kosta ovde kaže nije marketinška fraza. Preciznost mašine znači da na deset hiljada paketa od po deset kilograma ne gubite ni gram više ni manje. U ručnom pakovanju, ta „mala" odstupanja kroz sezonu prelaze u tone. Svaki kilogram više u paketu je novac koji gazda daje, a ne dobija. Svaki kilogram manje je novac koji kupac primeti i više se ne vraća. Mašina rešava i jedno i drugo u jednom potezu.

Druga stvar koju Vukićević ističe — da su svi plodovi zdravi — ukazuje na to da automatizacija nije samo pakovanje. To je i kontrola kvaliteta. Robotika u preradi podrazumeva sortiranje po veličini, odbacivanje oštećenih i bolesnih gomolja, i to brzinom koju ljudsko oko i ruka ne mogu da prate. Potrošač na kraju dobija uniforman, proveren proizvod. Proizvođač dobija poverenje tržišta koje se teško gradi, a lako gubi.

Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu

Priča iz Guče prevazilazi krompir i prevazilazi Dragačevo. Savremena proizvodnja, kako se ističe, ne može više biti bazirana na malim posedima od jednog hektara. To je tvrdnja koja bi trebalo da zaboli svakog političara koji poslednje dve decenije prodaje priču o porodičnim gazdinstvima kao kičmi srpske poljoprivrede. Porodična gazdinstva jesu kičma — ali samo ako imaju pristup tehnologiji, kapitalu i tržištu. Na jednom hektaru ne možete ni da platite mašinu, a kamoli da opravdate njeno postojanje.

Velika prerada zahteva dobru kooperativu i udruživanje više proizvođača. Jedan gazda može da ima najbolji krompir u Dragačevu, ali ako nema kome da proda i nema ko da mu prerađuje, taj krompir vredi koliko i blato. Udruživanje donosi obim. Obim donosi investicije. Investicije donose tehnologiju. Tehnologija donosi konkurentnost. Lanac je jednostavan — ali ga u Srbiji prekida nedostatak poverenja među proizvođačima i odsustvo državne strategije koja bi kooperaciju tretirala kao prioritet, a ne kao frazu za evropske fondove.

Robotika u preradi krompira potrošačima obezbeđuje bolju sigurnost — to zvuči suvo, ali nosi ključnu poruku. Higijena, preciznost, kontrola kvaliteta — sve to u eri kada potrošač sve više pita odakle mu hrana dolazi i kako je tretirana, postaje konkurentska prednost, a ne luksuz. Srpski proizvođači koji to shvate na vreme biće na evropskom tržištu konkurentni. Oni koji ne shvate biće — i ostaju — sirovinska baza za tuđe brendove.

Problem je naravno u investiciji. Robotika i automatizacija koštaju, i to nije novac koji se nalazi u fazi za podsticaje. To je novac koji zahteva kreditnu liniju, jasnu projektnu dokumentaciju i banku koja razume poljoprivredu — a ne banku kojoj je poljoprivreda rizična kategorija za koju se kamatna stopa uvećava za dva procenta. Država bi ovde morala da stvori mehanizam kreditiranja koji ide direktno u opremu za preradu, a ne u radnu snagu koju ionako nema.

Zaključak

Vukićevići nisu kupili robote zato što su imali višak novca za eksperimentisanje. Kupili su ih zato što nisu imali izbora — i u tom „nemam izbora" leži najvažnija lekcija srpske poljoprivrede danas. Ko ne automatizuje, nestaje. Ko se udruži i investira u preradu, ostaje. A ko i dalje čeka da mu država pošalje radnika na njivu — taj čeka voz koji je davno otišao.


Izvor: AgroFin, 11. novembar 2026.

💬 0 komentara