Azotara promenila vlasnika: Umesto đubriva, data centar na lokaciji fabrike u Pančevu

Azotara promenila vlasnika: Umesto đubriva, data centar na lokaciji fabrike u Pančevu

Kada se decenijama za istu adresu veže miris amonijaka, buka proizvodnih linija i vreće KAN-a koje kreću prema sejalicama širom Vojvodine, teško je pomiriti se sa idejom da na tom mestu uskoro zuje serveri. A upravo to se dešava u Pančevu.

Agro Urednik 5 min čitanja 95 pregleda

Kada se decenijama za istu adresu veže miris amonijaka, buka proizvodnih linija i vreće KAN-a koje kreću prema sejalicama širom Vojvodine, teško je pomiriti se sa idejom da na tom mestu uskoro zuje serveri. A upravo to se dešava u Pančevu. Fabrika mineralnih đubriva Azotara, nekadašnji stub srpske poljoprivredne industrije, zvanično više nije u vlasništvu novosadskog Promista. Novi vlasnik je firma Mileva Data Technologies, deo kompanije Mileva FZCO iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a regulacionim planom za lokaciju fabrike predviđen je — data centar.

Kako smo došli ovde

Priča o Azotari nije priča o jednoj fabrike, već o celoj jednoj eri srpske industrije. Ovo je postrojenje koje je decenijama pokrivalo značajan deo domaćih potreba za azotnim đubrivima — KAN, urea, druge formulacije — i koje je, dok je radilo, davalo poljoprivrednicima sigurnost koja danas izgleda kao luksuz iz prošlog veka.

Stečaj je došao posle godina gubitaka, neizvesnosti i pokušaja da se postrojenje održi u tržišnim uslovima koji nisu praštali ni mnogo većim igračima u Evropi. Promist, čiji je većinski vlasnik Nebojša Petrić, kupio je Azotaru iz stečaja 2021. godine. Tada se činilo da postoji prostor za obnovu proizvodnje, ili barem za neku poljoprivrednu svrhu imovine. Pet godina kasnije, proizvodnja azotnih đubriva na toj lokaciji praktično nestaje iz domaće perspektive.

Promena vlasništva upisana je pre tri meseca, što znači da je proces tekao mimo javnog radara barem od leta. Novi vlasnik, Mileva Data Technologies, registrovan je šesnaestog jula 2026. na istoj adresi na kojoj je sedište Azotare. To nije slučajnost — to je planiran prelazak imovine iz jednog registra u drugi, sa jasnom namerom i unapred definisanim ciljem.

Porodična i korporativna arhitektura

Ko su ljudi iza nove firme? U Agenciji za privredne registre kao direktori Mileva Data Technologies upisani su švajcarski državljanin Tomas Šarl Fransoa Fonten i Đorđe Petrić. Forbes navodi da je Đorđe Petrić otac Nebojše Petrića, većinskog vlasnika Promista. Drugim rečima, promena vlasništva nije promena lica — to je premeštanje imovine unutar iste porodične sfere uticaja, sa novim korporativnim omotačem i stranim partnerom iz UAE.

Milija Pavlović ostao je direktor Azotare i posle promene vlasništva, a istovremeno je i direktor Promista. Kontinuitet u upravljanju je očigledan i ne zahteva posebno tumačenje — ovo nije dolazak potpuno novog igrača, već restrukturiranje postojećeg aranžmana. Imovina Azotare je, kako Forbes piše, tokom dobrog dela ove godine bila pod zalogom, uz zabranu raspolaganja.

Ovo je onaj trenutak u priči kada čitalac koji prati agrarnu politiku treba da se zapita: ko je u ovoj transakciji šta dobio, ko je šta izgubio, i zašto niko od institucija koje bi trebalo da prate strateške industrijske kapacitete nije rekao ni reč?

Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu

Nekada je Azotara u Pančevu bila jedan od stubova snabdevanja srpske poljoprivrede azotnim đubrivima. Njenom proizvodnjom su se pokrivali značajni delovi domaćih potreba za KAN-om, ureom i drugim azotnim formulacijama. Kada je fabrika otišla u stečaj, srpski poljoprivrednici su prešli na uvoz — prvenstveno iz Rusije, ali i iz drugih evropskih i vanevropskih izvora.

Cene đubriva na svetskom tržištu od tada postaju direktno presudne za računicu svakog gazdinstva. Nema domaće proizvodnje koja bi amortizovala poremećaje, nema domaćeg dobavljača koji bi u krizi zadržao cenu na razumnom nivou. Poljoprivrednik gubi pregovoračku poziciju — kada nema kome da se obrati u zemlji, mora da prihvata uslove inostranih prodavaca.

Pad ili nestanak domaće proizvodnje azotnih đubriva ima lančane posledice koje se ne zaustavljaju na ceni inputa. Cena đubriva raste jer se dodaju troškovi transporta, carine i marže trgovaca. Država gubi deo industrijske i poljoprivredne suverenosti koja se u vremenima krize — a vremenima krize živimo gotovo permanentno — pokazuje kao kritična. A na terenu, čovek koji oranicom u Banatu ili Bačkoj meri računicu po kilogramu pšenice i po litri dizela, svaki put kada otvori novu vreću uvezenog KAN-a i gleda cenu na računu, zna da se nešto trajno promenilo.

Sada, kada na lokaciji Azotare regulacionim planom stoji data centar, priča o obnovi proizvodnje đubriva je zvanično završena. Data centar je infrastrukturni projekat koji ima svoju ekonomsku logiku — tržište digitalnih usluga raste, potražnja za kapacitetima obrade i skladištenja podataka je ogromna, a Srbija se pozicionira kao regionalni hub. Ali to je druga priča, za drugu industriju, za druge interese.

Poljoprivredi to ne donosi ništa osim konačne potvrde da se jedan kapacitet koji je mogao da proizvodi đubrivo više nikada neće vratiti u tu funkciju. — komentar iz agrarnog sektora

Tihi odlazak industrije

Ono što je u ovoj priči najindikativnije jeste tišina kojom je promena izvršena. Upis pre tri meseca, bez javnog saopštenja, bez objašnjenja šta se dešava sa radnicima, imovinom i planovima za lokaciju. Forbes je izvukao podatke iz registra i povezao tačke — ali od zvaničnih institucija nije bilo ni reči.

Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo privrede, lokalna samouprava Pančeva — sute. To je obrazac koji smo videli i u drugim slučajevima gašenja industrijskih kapaciteta u Srbiji: prvo stečaj, zatim prodaja, zatim promena namene, a na kraju saznate iz novina da više nema fabrike.

U ovom slučaju, promena namene je ključna rečenica. Data centar ne zagađuje, ne zapošljava hiljade ljudi, ne proizvodi ništa što poljoprivrednik može da ubaci u sejalicu. To je kapital koji dolazi iz drugog sveta — sveta servera, oblaka i digitalnih tokova — i koji na ovu lokaciju gleda isključivo kao nekretninu sa infrastrukturnim potencijalom. Za njih, Azotara je već odavno bila samo adresa.

Refleksija sa terena

Pitanje koje ostaje nije da li će Azotara ponovo proizvoditi — neće. Pitanje je da li će država ikada ozbiljno shvatiti da domaća proizvodnja azotnih đubriva nije samo privredni problem, već pitanje preživljavanja poljoprivrede kao strateške grane. Jer dok god budemo uvozili azotna đubriva i plaćali svetsku cenu plus transport plus maržu, nekadašnji dimnjaci Azotare će stajati kao podsetnik na ono što smo imali i što nismo umeli da sačuvamo. A podsetnici, kako znamo, retko koga probude na vreme.


Izvor: AgroSmart, 13. novembar 2026.

💬 0 komentara