Egipat puni evropske police stonim grožđem: 225.000 tona, tri dana do Trsta i poruka koju srpski proizvođači ne smeju propustiti

Egipat puni evropske police stonim grožđem: 225.000 tona, tri dana do Trsta i poruka koju srpski proizvođači ne smeju propustiti

Dok srpski vinogradi prelaze u zimski mirovanje i proizvođači broje koliko su zaradili ove sezone, na jugu Mediterana neko već planira kako će sledeće godine zauzeti police po kojima bi moglo da stoji i naše grožđe. Egipat je objavio brojke za izvoznu sezonu 2026/27 i one nisu beznačajne — 225.000 tona stonog grož

Agro Urednik 6 min čitanja 62 pregleda

Dok srpski vinogradi prelaze u zimski mirovanje i proizvođači broje koliko su zaradili ove sezone, na jugu Mediterana neko već planira kako će sledeće godine zauzeti police po kojima bi moglo da stoji i naše grožđe. Egipat je objavio brojke za izvoznu sezonu 2026/27 i one nisu beznačajne — 225.000 tona stonog grožđa, rast od oko tri odsto u odnosu na prethodnu sezonu. Za zemlju koja nije na prvom mestu koje vam padne na pamet kad kažete „vinogradarstvo", to je ozbiljna količina. I pitanje koje treba da postavimo nije da li nas se to tiče, nego koliko nas se tiče.

Zašto nas se to uopšte tiče

Možda pomislite — pa šta nas briga za egipatsko grožđe? Ali razmislite malo drugačije. Egipat se ne takmiči sa nama u proizvodnji vinskog grožđa, ali u stonom segmentu, koji je za mnoge srpske proizvođače važniji od vinskog, takmičenje je globalno. Naše stono grožđe završava na istim policama u Nemačkoj, Holandiji, Skandinaviji i na Bliskom istoku kao i egipatska. Ako Egipat preuzima tržišni udeo u maju, junu i jul — mesecima kad bi naše rane sorte mogle da traže svoje mesto pod suncem — to nije nečija tuđa priča.

Američka Služba za inostranu poljoprivredu (FAS) procenjuje da će ukupna egipatska proizvodnja stonog grožđa dostići 1,82 miliona tona u sezoni 2026/27, što je 1,1 odsto više nego prethodne sezone. Rast je podržan povećanjem površina pod berbom za oko šeststo hektara, ali i prelaskom na kvalitetnije sorte koje donose više novca po kilogramu. Ključna rečenica ovde je „kvalitetnije sorte" — jer to je tačno ono što srpski vinogradi još uvek nisu sistemski rešili.

Sorte, logistika i DNK testiranje

Egipatski proizvođači šire zasade ranih sorti jer su izvozne cene povoljne i potražnja postoji. Među njima su „Flame Seedless", „Superior Seedless" i „Early Sweet" — sorte koje su prepoznatljive na tržištima Evrope i Bliskog istoka. To nisu slučajni izbori.

Flame Seedless je crvena bezsemena sorta koja u evropskim marketinškim lancima ima poziciju od aprila do avgusta, upravo u prozoru kad evropski proizvođači nemaju šta da ponude. Superior Seedless je bela rana koja osvaja tržište brzinom — stiže pre italijanskog i španskog grožđa, i to je glavna prednost koju Egipat komercijalizuje. Early Sweet popunjava prozor pre nego što konkurencija uopšte stigne da probudi. Tri sorte, tri vremenska prozora, tri jasno definisana ciljna tržišta.

Isporuke egipatskog grožđa na deset najvažnijih izvoznih tržišta povećane su za oko trideset odsto na godišnjem nivou tokom perioda od oktobra do jula sezone 2025/26. Najveći rast ostvaren je plasmanom u Veliku Britaniju, Nemačku i Sloveniju. Da, Sloveniju — koja je inače i važno tržište za srpsko voće. Ako neko misli da nam konkurencija ne stoji na kućnom pragu, evo dokaza da stoji.

Mi gajimo ono što znamo, a oni gaje ono što tržište traži. Razlika između ta dva pristupa se meri u tonama izvoza.

Nova teretna pomorska linija između Damijete i Trsta omogućava da grožđe i drugi lako kvarljivi proizvodi stignu do Evrope za približno tri dana. Tri dana. Razmislite o tome kad sledeći put pošaljete kamion grožđa iz Vojvodine ka zapadnoj Evropi i računate dan putovanja plus stajanje na granici plus istovar. Egipat je iz Afrike brži do Trsta nego što je naš kamion do Minhena sa svim carinskim čekanjima.

To nije sve. Centralna uprava za biljni karantin Egipta primenjuje DNK testiranje i unapređeni sistem šifriranja izvoza, čime se prati proizvodnja sorti za koje postoje odgovarajuće licence. Drugim rečima, Egipat je odlučio da zaštiti intelektualno vlasništvo nad sortama i da spreči nekontrolisan izvoz nezaštićenih ili nelicenciranih genotipova. To je potez koji govori o ozbiljnosti pristupa — ne samo da gaje i izvoze, već i institucionalno čuvaju ono što gaje.

Proizvođači istovremeno uvode visokorodne sorte pogodnije za transport na velike udaljenosti, dok modernizacija pakovanja i rukovanja robom dodatno povećava konkurentnost egipatskog voća. Svaki element lanca — od sadnje do isporuke — dobija pažnju. I to je tačno ono što razlikuje zemlje koje izvoze strategijski od onih koje izvoze paralelno.

Šta ovo znači za srpskog proizvođača

Kad kažem da nas se ovo tiče, ne mislim na paniku. Mislim na razmišljanje.

Srbija ima povoljne uslove za proizvodnju stonog grožđa — klimu, tradiciju, proizvođače koji znaju šta rade. Ali ono što nemamo, a Egipat očigledno gradi, jeste sistemski pristup izvozu. Mi još uvek šaljemo grožđe kao da je sporedni proizvod, a oni ga tretiraju kao stratešku robu. Razlika nije u tome ko ima bolje sunce — razlika je u tome ko ima bolji plan.

Srpski izvoz stonog grožđa se uglavnom oslanja na rusko tržište i zemlje regiona, sa povremenim probojima ka EU. Ali rusko tržište je nestabilno, plaćanja su nesigurna, a marže tanke. Okretanje ka EU zahteva upravo ono što Egipat radi — sorte koje evropski lanci traže, logistiku koja garantuje svežinu, i kontrolu koja uvozniku daje sigurnost. Mi imamo kvalitet, ali kvalitet bez pakovanja, bez sertifikacije i bez predvidive isporuke na tržištu ne vredi onoliko koliko bi mogao.

Egipatska izvozna sezona traje od maja do avgusta. Naše rano grožđe, naročito iz južnih krajeva — Nišavski okrug, Pirotski, Leskovački — može da stigne u sličnom periodu. Ali pitanje je da li mi to komercijalizujemo kao prozor prilike ili kao preostatak koji ne znamo kuda da pošaljemo. Egipat je odgovorio na to pitanje sortimentom koji je prilagođen evropskom kupcu. Mi još uvek gajimo ono što znamo, a ne ono što tržište traži.

Egipat je iz Afrike brži do Trsta nego što je naš kamion do Minhena sa svim čekanjima na granicama. Ako to ne zamisli kao problem, ne razmišlja o izvozu.

Tu nije reč o krivici proizvođača. Reč je o nedostatku institucionalne podrške koja bi mapirala sortiment, povezala proizvođače sa otkupljivačima u EU i pomogla u sertifikaciji. Egipat to radi preko Centralne uprave za biljni karantin i FAS procena. Kod nas takav sistem ne postoji na nivou koji bi bio merljiv u izvoznim tonama. Proizvođač ostaje sam sa svojim zasadom, sam sa svojim kamionom i sam sa svojom granicom.

Egipat će sledeće sezone izvesti 225.000 tona stonog grožđa. Mi ćemo verovatno izvestiti deo onoga što poznajemo, na tržišta koja poznajemo, po cenama koje ne kontrolišemo. A dok ne shvatimo da je izvoz stonog grožđa pitanje strategije, a ne pitanje viška — pisaćemo o tuđim brojkama i diviti se kako neko drugi radi naš posao.


Izvor: Agro TV, 13. novembar 2026.

💬 0 komentara