Hrana u prodavnicama sve skuplja, a poljoprivrednici zarađuju sve manje — ista priča, bilo gde na svetu

Hrana u prodavnicama sve skuplja, a poljoprivrednici zarađuju sve manje — ista priča, bilo gde na svetu

Zamislite da prodate proizvod za deset odsto manje nego prošle godine, a kupac u prodavnici plati za njega sedam i po odsto više. Zvuči nemoguće? Zvuči kao neka greška u matematici? Ne, to je samo poljoprivreda 2026.

Agro Urednik 6 min čitanja 92 pregleda

Zamislite da prodate proizvod za deset odsto manje nego prošle godine, a kupac u prodavnici plati za njega sedam i po odsto više. Zvuči nemoguće? Zvuči kao neka greška u matematici? Ne, to je samo poljoprivreda 2026. godine — i to ne u nekoj dalekoj egzotičnoj zemlji, nego u Americi, gde je Američko udruženje poljoprivrednika (AFBF) upravo objavilo brojke za avgust koje bi svakog srpskog proizvođača naterale da klimne glavom sa gorčinom prepoznavanja. Potrošač plaća više, poljoprivrednik dobija manje, a neko između njih dvojice lepo zarađuje na toj razlici. Zvuči poznato? Naravno da zvuči — to je priča koju svaki poljoprivrednik u Vojvodini, Šumadiji ili na jugu Srbije može da ispriča iz prve ruke.

Isti lanac, ista matematika

Analiza AFBF-a za avgust 2026. godine pokazuje nešto što bi svaki proizvođač kod nas potvrdio bez oklevanja: rast maloprodajnih cena hrane ne znači nužno i veću zaradu onoga ko tu hranu proizvodi. Naprotiv, u pojedinim sektorima se dešava upravo suprotno — potrošač izdvaja više iz novčanika, a poljoprivrednik na kasu nosi manje nego prethodne godine. Taj raskorak nije slučajnost ni prolazna pojava. To je sistemski problem koji leži u samoj arhitekturi lanca snabdevanja, i koji se ne rešava pukim povećanjem cene u prodavnici.

Priča je stara koliko i moderna poljoprivreda. Poljoprivrednik proizvodi, neko drugi preuzima, pakuje, vozi, stavlja na policu i naplaćuje. I svaki korak u tom nizu uzima svoje. Rezultat je da čovek koji najviše radi i najviše rizikuje dobija najmanje. A čovek koji samo prepakuje i prevozi uzima lavovski deo.

Šta kažu brojke — i zašto boli

Podaci za avgust 2026. su precizni i surovi. Maloprodajna cena mlevene govedine u Sjedinjenim Američkim Državama bila je 7,4 odsto viša nego u istom mesecu prethodne godine. Istovremeno, cene koje su dobijali proizvođači goveda pale su za deset odsto. Potrošač plaća više, poljoprivrednik dobija manje — i to ne za par sitnih, nego za skoro desetinu otkupne vrednosti.

Sveže povrće prati istu logiku. Poljoprivrednici su za svoje proizvode dobijali 7,3 odsto manje nego godinu dana ranije, dok su maloprodajne cene povrća porasle za 3,2 odsto. Mlečna priča je nešto blaža, ali jednako frustrirajuća: proizvođači mleka dobijali su 3,5 odsto manje za sirovinu, dok su cene mlečnih proizvoda u prodavnicama pale za svega 0,3 odsto.

Drugim rečima, kada otkupna cena padne — pada brzo i oštro. Kada bi trebalo da padne maloprodajna — pada za simboličnu tihu stotinku. Ta asimetrija nije slučajnost. To je mehanizam koji radi u korist onoga ko sedi između proizvođača i potrošača.

Između farme i police u prodavnici stoji čitava industrija: prerada, pakovanje, transport, skladištenje, marketing, distribucija. Svaki od tih koraka stvara trošak, i svaki od tih troškova se ugrađuje u cenu koju plaća kupac. Ali poljoprivredniku od tog novca stiže mrvica. Prema podacima američkog Ministarstva poljoprivrede (USDA), poljoprivrednicima je tokom 2024. godine pripadalo svega 5,8 centi od svakog dolara potrošenog na hranu domaćeg porekla. Preostalih 94,2 centa odlazilo je na preradu, transport, maloprodaju i druge troškove u lancu snabdevanja.

Pet i po centi od dolara. Zamislite to na srpskom tržištu: od sto dinara koje potrošač plati za hranu, poljoprivrednik bi dobio manje od šest. Sve ostalo ide posrednicima. Čovek koji ore, seje, žanje, hrani stoku, muze koje, vodi brigu o usevima pod suncem i kišom — dobija manje od šest odsto onoga što potrošač plati. I to se zove tržišna ekonomija.

Zašto poljoprivrednik ne može da prebaci troškove na kupca

Ovo je srž problema koju svaki proizvođač u Srbiji poznaje iz svakodnevnog iskustva. Cene goriva, đubriva, opreme i rada rastu iz godine u godinu. Ali poljoprivrednik najčešće ne može da povećanje tih troškova prebaci na cenu svog proizvoda. On mora da prihvati cenu koju određuje tržište — odnosno, cenu koju mu diktira otkupljivač sa jedne strane i lanac prodavnica sa druge.

U međuvremenu, maloprodajne cene ne prate promene otkupnih cena istom brzinom. Kada otkupna cena padne, prodavnice to brzo iskoriste da smanje ono što plaćaju poljoprivredniku. Kada otkupna cena poraste, police u prodavnicama se prilagođavaju sporo — sa zadrškom, sa opravdanjem o troškovima lanca, sa pričom o logistici. Asimetrija je očigledna i funkcionalna: uvek radi u korist onoga ko sedi između proizvođača i potrošača.

Istraživanje javnog mnjenja koje je u junu sprovela agencija Global Strategy Group pokazuje da gotovo dve trećine američkih potrošača visoke cene hrane smatra jednim od glavnih finansijskih opterećenja. Približno isti udeo ispitanika ocenio je da su cene hrane nepravedne. Kao glavne razloge poskupljenja, 48 odsto ispitanika navelo je carine, a 46 odsto velike kompanije koje povećavaju maloprodajne cene. Potrošač, dakle, zna da nešto ne štima. Ali poljoprivrednik to zna bolje od svih.

Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu

Podaci dolaze iz Amerike, ali priča je univerzalna. U Srbiji je situacija ista, možda i oštrija, jer je naš lanac snabdevanja kraći, ali koncentrisaniji — nekoliko velikih trgovačkih lanaca drži ključne pozicije u maloprodaji, a otkup je često u rukama malog broja prerađivača. Poljoprivrednik u Banatu koji proda pšenicu po dvadesetak dinara po kilogramu vidi tu istu pšenicu u vidu brašna ili hleba po ceni koja je višestruko veća. I pita se: gde je nestao taj novac?

Odgovor je u lancu. Ali ne u lancu kao apstraktnom pojmu — u konkretnim firmama, konkretnim marginama, konkretnim troškovima prerade i transporta koji se ne objavljuju niti transparentno prikazuju. Poljoprivrednik u Srbiji nema pregovaračku moć da traži veću cenu kada mu đubrivo poskupi za trideset odsto. On prihvata ono što mu ponude, ili ne proda. A ne prodati znači propasti.

Analiza AFBF-a ukazuje na još jednu važnu stvar: rast cena u prodavnicama ne treba automatski poistovećivati sa boljim položajem poljoprivrednika. Mnogi proizvođači se i dalje suočavaju sa visokim troškovima i posluju sa gubitkom. Unapređenje uslova proizvodnje i stabilizacija cena repromaterijala nisu političke fraze — to je pitanje opstanka.

U Srbiji je taj problem još izraženiji jer su subvencije često kasne, krediti skupi, a osiguranje useva luksuz koji mnogi ne mogu da priušte. Poljoprivrednik koji posluje sa gubitkom ne može da planira investicije. A poljoprivreda bez investicija je poljoprivreda koja stagnira i propada. To nije neka daleka pretnja — to je već realnost na mnogim gazdinstvima širom zemlje. Mladi odlaze, stari odustaju, a u međuvremenu police u prodavnicama pune se uvozom koji nosi istu priču u drugom pakovanju.

Pet i po centi od dolara. Manje od šest dinara od sto. To je ono što poljoprivrednik dobije za svoj rad, znoj i rizik, dok ostatak odlazi onima koji taj proizvod samo prepakuju i prevoze. Dok god se ta podela ne promeni — i dok god poljoprivrednik ne dobije pregovaračku moć koja odgovara njegovoj ulozi u lancu — priča o skupoj hrani i jeftinom poljoprivredniku će se ponavljati. Bilo u Americi, bilo kod nas. A cena te priče se ne meri u centima — meri se u gazdinstvima koja nestaju.


Izvor: Agro TV, 15. novembar 2026.

💬 0 komentara