Dok srpski stočar meri koliko mu košta kilogram stočne hrane i pita se hoće li država isplatiti premiju na vreme, Evropska unija je u 2025. godini zapisala brojku koju nikada ranije nije videla. Poljoprivredna proizvodnja EU dostigla je 558,7 milijardi evra — i to je, po svim zvaničnim podacima Evrostata, najviši iznos u istoriji Zajednice. Ali ko pomisli da je evropski selak napokon zaležao na leđa, grdno se vara. Iza tog rekorda stoji jedna od najnejednakijih slika u poslednjoj deceniji, u kojoj Rumunija skače, Grčka pada, a celokupan rast vuče jedna jedina grana — stočarstvo.
Zašto ovo čitati u Srbiji
Evropska poljoprivreda nije strana priča za srpskog proizvođača, ma koliko to nekome zvučalo apstraktno. Naše izvozne kvote, CEFTA sporazum, ugovori sa preduzećima koja posluju na obe strane granice — sve to znači da ono što se desi u Briselu ili Bukureštu sutra se oseti u Subotici ili Zaječaru. Cene sirovina, prerađevina, stočne hrane i mlečnih proizvoda ne nastaju u vakuumu. Nastaju na evropskom tržištu, a mi smo deo tog ekosistema, bilo to nekome drago ili ne.
Evropski agrar je godinama pod udarom zelene tranzicije, ekoloških standarda koji sve više koštaju, uvoza iz trećih zemalja i pada potrošnje mesa u zapadnoj Evropi. U tom okruženju, da je vrednost proizvodnje porasla sa 532,9 milijardi koliko je iznosila 2024. godine na skoro 559 milijardi, nije mala stvar. Rast od 4,8 odsto nominalno znači da je evropska poljoprivreda, uprkos svim krizama, veća nego ikada. Bar na papiru.
Ko vuče, a ko koči
Najvažniji podatak iz ovog Evrostatovog izveštaja nije ukupna brojka. To je struktura rasta. Stočarski sektor je povećao vrednost proizvodnje za 9,2 odsto i dostigao 238,2 milijarde evra, što čini 42,6 odsto ukupne poljoprivredne proizvodnje EU. Skoro polovina evropskog agrara zasniva se na životinjama i proizvodima životinjskog porekla, i taj segment je onaj koji je odneo rekord. Bez stočarstva, ova brojka bi bila potpuno drugačija priča.
Biljna proizvodnja vredi 273,2 milijarde evra ili 48,9 odsto ukupne vrednosti, ali je rasla samo 1,6 odsto. To je jedva iznad inflacije, i praktično znači stagnaciju. Preostalih 8,5 odsto, odnosno 47,3 milijarde evra, otpada na poljoprivredne usluge i sporedne delatnosti. Ovo je važno zato što pokazuje gde je novac stvarno pristigao — u cene mesa, mleka i jaja, a ne u prinose pšenice ili kukuruza.
Rast je zabeležen u 22 od 27 država članica. Rumunija je ostvarila najveći skok od 13,6 odsto, što je rezultat ogromnih sredstava iz strukturnih fondova EU za ruralni razvoj i intenzivnih ulaganja u poljoprivrednu infrastrukturu poslednjih godina. Rast veći od 10 odsto zabeležile su i Češka, Irska, Estonija, Slovačka i Austrija. S druge strane, pet članica je zabeležilo pad. Grčka je najgore prošla sa smanjenjem od 2,9 odsto, zatim Kipar sa 1,8 odsto, dok su Portugal, Finska i Malta imale pad manji od jednog procenta. Raspon od rumunskih plus 13,6 do grčkih minus 2,9 pokazuje da evropski prosek ne vredi ništa bez lokalnog konteksta.
Grčka: udžbenik kako ne treba padati
Grčka statistička služba ELSTAT daje sliku koja je gotovo udžbenik za onoga ko želi da razume kako poljoprivreda može da pada dok EU raste. Vrednost grčke poljoprivredne proizvodnje pala je sa 16,58 milijardi evra 2024. na 16,09 milijardi u 2025. Dvogodišnji trend nominalnog rasta je prekinut, a pad nije bezazlen.
Istovremeno, troškovi dobara i usluga u proizvodnji pali su za svega 0,1 odsto, na 8,14 milijardi evra. Kad proizvodnja pada, a troškovi ostaju isti, bruto dodata vrednost pada — i to je tačno ono što se desilo. Grčka bruto dodata vrednost u poljoprivredi opala je za 5,6 odsto, na 7,95 milijardi evra. Neto preduzetnički prihod pao je sa 6,94 na 6,57 milijardi, pad od 5,3 odsto. Naknade zaposlenima u grčkom poljoprivrednom sektoru pale su za 8,3 odsto, na 904 miliona evra. Porezi na proizvodnju povećani su za 10,3 odsto, dok su subvencije porasle za 7,7 odsto, na približno 2,5 milijarde evra.
I tu leži gorak zaključak koji treba pročitati u Beogradu. Subvencije su veće, ali to nije sprečilo pad prihoda i vrednosti. Subvencija nije zamena za tržište. Ako proizvodnja gubi na vrednosti, ako troškovi ne padaju, ako porezi rastu — onda ni povećana državna pomoć ne može da kompenzuje ono što tržište oduzima.
Šta ovo znači za srpskog proizvođača
Evrostat izričito napominje da podaci o vrednosti poljoprivredne proizvodnje izražavaju u tekućim cenama, a ne u fizičkom obimu proizvedenih količina. Ovo je ključna razlika koja se često previđa. Nominalni rast od 4,8 odsto ne znači nužno da je EU proizvela 4,8 odsto više hrane. Najveći deo rasta dolazi od povišenja cena, pre svega u stočarstvu, gde su cene mesa i mleka u poslednje dve godine značajno porasle. Ipak, čak i kad se uzme u obzir efekat cena, podaci pokazuju da je bruto dodata vrednost evropske poljoprivrede porasla za 8,8 odsto, na 249,5 milijardi evra. Troškovi ulaznih sredstava povećani su za 1,8 odsto, na 309,1 milijardu evra. U prevodu: proizvođač je dobio više od onoga što je morao da uloži. Barem u proseku.
Za srpskog stočara ovo je dvostruka poruka. S jedne strane, cene stočnih proizvoda na evropskom tržištu rastu, što znači da će i na našem tržištu pritisak ići nagore. To je dobro za onoga ko proizvodi i ima šta da proda. S druge strane, to je opasno za onoga ko kupuje hranu, jer će i krmiva i gotovi proizvodi biti skuplji. Stočarstvo u EU raste u vrednosti zato što su cene više, a ne zato što je proizvodnja veća. To je razlika koju svako ko drži krave u Bačkoj ili svinje u Banatu već dobro poznaje iz sopstvenog džepa.
Pad biljne proizvodnje u Evropi, makar i nominalan, otvara prostor za izvoznike izvan EU. Srbija koja izvozi voće, povrće i žitarice može da iskoristi ovaj trenutak, ali samo ako proizvede dovoljno i ako kvalitet prati cenu. Pčelari su posebno osetljivi — med je proizvod čija cena na evropskom tržištu direktno zavisi od prinosa u glavnim zemljama uvoznicama. Kad EU raste, potražnja za medom raste. Kad pada, kao u Grčkoj, i srpski izvoznici osećaju udar.
Grčki scenario je najvažnija lekcija celog ovog izveštaja. Subvencije su porasle, a prihodi pali. To je tačno ono što se dešava kada poljoprivredna politika postane zamena za tržišnu poziciju, a ne dodatak njoj. Srpski proizvođač koji računa na državnu pomoć kao glavni izvor prihoda treba da pogleda Grčku i da se zapita šta bi se desilo da subvencije sutra porastu, a cene padnu. Odgovor je tu, zapisan u grčkim brojkama.
Rekordnih 558,7 milijardi evra lepo zvuči na naslovnoj strani. Ali rekord u vrednosti nije rekord u proizvodnji, a još manje rekord u dobiti. Dok god ne naučimo da razlikujemo ove tri stvari, bićemo iznenađeni svaki put kad brojke kažu jedno, a džep kaže drugo.
Izvor: Agro News, 16. novembar 2026.
💬 0 komentara