Brazil hrani svet, a đubrive kupuje od drugih: Kakve to veze ima sa srpskim seljakom

Brazil hrani svet, a đubrive kupuje od drugih: Kakve to veze ima sa srpskim seljakom

Kada najveći poljoprivredni izvoznik na planeti ne može sam da proizvede ono bez čega nema ni prvog klasa, svako ko unosi đubrivo u zemlju — od Vojvodine do predela — treba da prestane da gleda u telefon i da počne da računa. Brazil hrani stotine miliona ljudi sojom, kukuruzom, mesom i kafom, a gotovo devedeset od

Agro Urednik 5 min čitanja 8 pregleda

Kada najveći poljoprivredni izvoznik na planeti ne može sam da proizvede ono bez čega nema ni prvog klasa, svako ko unosi đubrivo u zemlju — od Vojvodine do predela — treba da prestane da gleda u telefon i da počne da računa. Brazil hrani stotine miliona ljudi sojom, kukuruzom, mesom i kafom, a gotovo devedeset odsto mineralnih đubriva nabavlja iz uvoza. To od najveće poljoprivredne sile na svetu pravi taoca geopolitike, cene gasa i logističkih uskih grla — a taoci nikada ne spavaju mirno.

Zašto Brazil važi i kada nije tvoj komšija

Lako je pomisliti da je Brazil daleka južnoamerička priča koja nas se ne tiče. To je, međutim, opasna zabluda. Brazil direktno određuje globalne cene soje i kukuruza — useva koje srpski proizvođači gaje, prodaju i prate svakog dana na berzi u Čikagu. Kada Brazil kihne na pitanju troškova proizvodnje, taj talas pre ili kasnije doplovi do otkupnih cena u Srbiji. Ono što se dešava sa brazilskim uvozom đubriva nije egzotična informacija sa drugog kraja sveta — to je deo sistema u kojem i naši proizvođači žive i rade, hteli to da priznaju ili ne.

Prema analizi Univerziteta Purdue, Brazil je tokom 2025. godine iz uvoza obezbeđivao oko osamdeset osam odsto ukupne potrošnje mineralnih đubriva. Ta brojka nije suva statistika koju će neko pročitati i zaboraviti. To je strukturna ranjivost koja pretvara svaki geopolitički potres u direktan udar po poljoprivredu. Ako neko zatvori luku, ako se gas poskupi, ako pukne lanac snabdevanja — Brazil nema rezervni plan. Ima samo račun koji mora da plati.

Brojke koje pokazuju dubinu problema

Zavisnost Brazila od uvoza nije ravnomerna po hranivima — ona je dramatično različita od elementa do elementa, i tu leži pravi problem. Kalijum je najkritičniji: čak devedeset šest odsto potrebnih količina dolazi iz uvoza. Azot slede sa devedeset pet odsto, dok je fosfor „samo" sedamdeset dva odsto. Bez stranih dobavljača, Brazil praktično nema kalijumsko đubrivo, a bez njega nema ni soje u količinama koje danas izvozi i kojima drži cenu na svetskom tržištu.

Ko su ti dobavljači na koje Brazil oslanja celokupnu poljoprivrednu strategiju? Rusija je 2025. godine bila najveći, sa oko dvadeset šest odsto vrednosti uvoza. Kina sledi sa devetnaest odsto, a iza njih stoje Kanada, Maroko i Nigerija. Ukupna vrednost brazilskog uvoza đubriva dostigla je približno šesnaest i sedam desetina milijardi dolara. To nije budžet neke manje zemlje — to je iznos koji pokazuje koliko je brazilski agrar zapravo izložen spoljnim faktorima koje ne kontroliše.

A ti faktori već udaraju, i to jako. Prema podacima brazilskog Instituta za primenjena ekonomska istraživanja (IPEA), indeks cena đubriva porastao je za dvadeset pet odsto između kraja februara i početka maja 2026. godine. Dva meseca — i četvrtina cene više. Za brazilskog proizvođača to znači direktno tanju maržu ili višu cenu proizvoda na policama. Za svetsko tržište to znači pritisak na cene hrane koji se ne zaustavlja na brazilskim granicama, već putuje dalje, do svakog ugovora o otkupu, do svake berzane sednice, do svakog proizvođača koji računa maržu.

Program Profert i plan do 2050.

Brazilske vlasti nisu slepe pred ovim problemom, treba im priznati. U septembru 2026. godine usvojen je program Profert, namenjen privlačenju investicija u domaću proizvodnju đubriva i eksploataciju sirovina. Nacionalnim planom za đubriva predviđeno je da se udeo uvoza smanji sa sadašnjih približno devedeset na četrdeset pet odsto domaće potrošnje do 2050. godine. Ambiciozno, bez sumnje — ali 2050. je daleko, a rudnici i postrojenja se ne grade preko noći.

Razvoj rudnika kalijuma, izgradnja fabrika azotnih đubriva, pronalaženje i eksploatacija fosfata — sve to zahteva kapital, vreme i političku stabilnost koja nadmašuje jedan izborni ciklus. Zato će Brazil i u narednoj deceniji, a verovatno i duže, ostati izložen promenama na međunarodnom tržištu. Njegova stabilnost snabdevanja đubrivima nije samo brazilsko pitanje — to je pitanje globalne bezbednosti hrane, a globalna bezbednost hrane je pitanje bezbednosti svakog od nas.

Šta ovo znači za srpskog proizvođača

Srbija nije Brazil, to je jasno. Ali deli jednu ključnu karakteristiku sa najvećim igračem na planeti — i mi uvozimo znatan deo mineralnih đubriva, posebno kalijum i azot. Kada se ruski gas poskupi, kada Kanađani preusmere kalijum, kada logistika zakine — mi to osetimo isto kao Brazilci, samo na manjoj skali. Proizvođač soje u Banatu i brazilski proizvođač u Mato Grosso sede u istom čamcu kada su u pitanju cene KCL-a ili UAN-a, bez obzira na to što između njih stoji okean i nekoliko vremenskih zona.

Rast cena đubriva od dvadeset pet odsto u dva meseca, koliko je IPEA zabeležio u Brazilu, nije scenario koji se ne može desiti kod nas. To je scenario koji se već dešavao i koji će se ponoviti, jer su mehanizmi koji ga pokreću isti. Srpski proizvođač koji planira setvu na osnovu prošlogodišnjih cena inputa ulazi u sezonu sa pogrešnom matematikom. A pogrešna matematika na početku sezone znači minus na kraju, i to ne malo minus.

Dominacija Rusije i Kine u brazilskom uvozu đubriva pokazuje i širu sliku koju ne možemo da ignorišemo. Globalno tržište đubriva je koncentrisano na nekolicinu dobavljača koji imaju političku moć i ekonomsku snagu da diktiraju uslove. Srbija, koja uvozi kalijum iz Rusije, Belorusije i Kanade, nalazi se u istom ekosistemu zavisnosti. Diverzifikacija dobavljača nije luksuz ni marketinška fraza — to je strategija preživljavanja. Ko god je shvatao ozbiljno, manje je platio. Ko god je čekao da se cene „slegnu", platio je više.

Ogledalo u kom se ogledamo

Brazil je najveći, ali nije jedini. Svaka zemlja koja intenzivno gaji useve, a nema sopstvene rezerve hraniva, stoji pred istim zidom. Razlika je u tome što Brazil sada gradi plan i baca milijarde u pokušaj da smanji zavisnost na pedeset odsto do 2050. Mi u Srbiji još uvek nemamo taj plan u ovoj formi, a vreme ne čeka ni Brazil, a kamoli nas.

Ko kontroliše đubrive, kontroliše proizvodnju. Ko kontroliše proizvodnju, kontroliše cenu hrane. I ko god misli da je to tuđi problem — neka se seti koliko je platio NPK prošlog proleća.


Izvor: Agro TV, 19. novembar 2026.

💬 0 komentara