Mladi poljoprivrednici Srbije pozivaju na besplatnu onlajn obuku o starim sortama i autohtonim rasama

Mladi poljoprivrednici Srbije pozivaju na besplatnu onlajn obuku o starim sortama i autohtonim rasama

Imate na imanju tri stabla kruške koje ne znate kako se zovu, a plod je bolji od svega što u supermarketu stoji na polici? Ili ste čuli za mangulicu, ali vam nije jasno zašto bi neko držao svinju koja raste sporije od industrijske? Pa, postoji tim mladih ljudi koji misli da su ta pitanja važnija nego što zvuče. Ud

Agro Urednik 6 min čitanja 33 pregleda

Imate na imanju tri stabla kruške koje ne znate kako se zovu, a plod je bolji od svega što u supermarketu stoji na polici? Ili ste čuli za mangulicu, ali vam nije jasno zašto bi neko držao svinju koja raste sporije od industrijske? Pa, postoji tim mladih ljudi koji misli da su ta pitanja važnija nego što zvuče. Udruženje „Mladi poljoprivrednici Srbije" od 23. do 25. novembra organizuje besplatnu trodnevnu onlajn edukaciju o očuvanju biljnih i životinjskih genetičkih resursa — i to nije akademski seminar za profesore, već program namenjen proizvođačima na terenu.

Zašto baš sada i zašto uopšte

Srpska poljoprivreda je u poslednjih nekoliko decenija krenula putem koji sve razvijene poljoprivredne zemlje prate — putem standardizacije. Manje sorti, manje rasa, proizvodnja koja podseća na fabrički proces. To donosi kratkoročnu efikasnost, ali dugoročno stvara sistem koji je neverovatno krhak. Stare sorte jabuka, krušaka, šljiva i oraha koje su naši dedovi gajili na okućnicama danas se jedva nalaze u regularnoj prodaji. Autohtone rase poput mangulice, gornjomečke i sremske šunkare opstaju samo u uskim krugovima entuzijasta.

Gubitak tog genetičkog fonda nije sentimentalna priča o nostalgiji za starim vremenima. To je pitanje otpornosti cele poljoprivredne proizvodnje na klimatske promene, bolesti i tržišne šokove. Što je genetička baza uža, to je sistem ranjiviji — i to važi podjednako za voćnjak sa deset hiljada stabala iste sorte i za stočarsku farmu koja drži samo jednu rasu.

Obuka se organizuje u okviru projekta „EU Resurs centar za civilno društvo u Srbiji", što znači da je deo šireg okvira podrške civilnom sektoru u oblasti održivog razvoja. Za poljoprivrednike na terenu, međutim, ključna informacija je druga: program je besplatan, dostupan onlajn i otvoren za sve, ne samo za članove udruženja.

Šta, ko i kada

Prvi dan, ponedeljak 23. novembra, posvećen je biljnim genetičkim resursima. Na programu su dve teme: „Stare sorte voća — od starog stabla do mlade voćke" i „Lokalne banke semena". Predavači su dr Aleksandar Radović i dr Ivana Radović iz Ekološkog pokreta „Okvir života", organizacije koja se godinama bavi prepoznavanjem, prikupljanjem i očuvanjem starih sorti na teritoriji Srbije.

Drugi i treći dan, 24. i 25. novembra, fokus se prebacuje na životinjske genetičke resurse. Tematski okvir obuhvata autohtone rase domaćih životinja, održivo stočarstvo i dostupne mogućnosti podrške. Predavač je dr Vladica Mladenović, doktor veterinarske medicine i doktor biotehničkih nauka. Taj dvostruki akademski profil garantuje da obuka neće biti površni pregled tipa „evo kako je nekad bilo", već stručni program koji povezuje iskustveno znanje sa savremenim pristupom genetici i stočarstvu.

Predavanja se održavaju putem Zoom platforme, svakog dana od 16 do 19:20 časova. Zainteresovani mogu odabrati jednu od dve tematske celine ili kompletan trodnevni program — u zavisnosti od toga da li ih više zanima voćarstvo i semenska banka ili stočarstvo i autohtone rase. Prijave su otvorene putem onlajn formulara do 22. novembra u 20 časova, a broj mesta je ograničen.

Edukacija je namenjena poljoprivrednim proizvođačima, članovima udruženja, predstavnicima neformalnih grupa i svima koji žele da doprinesu očuvanju poljoprivrednog genetičkog nasleđa. Drugim rečima, nije zatvoreni akademski krug.

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Očuvanje starih sorti i autohtonih rasa u srpskoj poljoprivredi dugo je tretirano kao romantična priča — nešto što zanima etnologe i entuzijaste, ali ne i ozbiljne proizvođače koji moraju da plate rate i zaposle ljude. To je greška koja nas košta i koštaće nas sve više.

Globalno tržište traži uniformnost, a uniformnost je u poljoprivredi sinonim za krhkost. Kada imate deset hiljada stabala iste sorte jabuke, jedna bolest može da obriše celu plantažu. Kada imate dvadeset sorti na istom području, gubici su distribuirani, a otpornost sistema je višestruko veća. Slično važi i za stočarstvo — autohtone rase su prilagođene lokalnim uslovima, podnošljivije prema ekstremnim temperaturama, skromnije u ishrani i otpornije na bolesti koje kod komercijalnih rasa izazivaju ozbiljne probleme. Mangulica ne daje toliko mesa kao neka moderna rasa, ali preživi zimu na pašnjaku gde druga ne bi. U vremenu kada su inputi sve skuplji — hrana, energija, veterinarski lekovi — ta otpornost nije kuriozitet, to je ekonomska kategorija.

Drugi problem je institucionalni i tu stvari postaju komplikovanije. Sistem registracije sorti i rasa u Srbiji, kao i u većini evropskih zemalja, prilagođen je industrijskom modelu. Da biste registrovali staru sortu ili autohtonu rasu za komercijalnu prodaju, morate proći kroz proceduru koja je skupa i kompleksna — dizajnirana za velike semenske kuće, ne za malog gazdu koji čuva trideset stabala stare kruške. Lokalne banke semena, o kojima će se govoriti prvog dana obuke, delom su i odgovor na tu institucionalnu barijeru. Ako ne možete registrovati, možete bar sačuvati i razmeniti na lokalnom nivou.

Treći aspekt je tržišni i tu leži najveći neiskorišćeni potencijal. Potrošači u Srbiji, a sve više i u regionu, pokazuju spremnost da plate više za proizvode koji nose priču — autohtoni sir od mleka domaće rase, džem od stare sorte šljive, suhomesnati proizvod od mangulice. Ta spremnost postoji, ali je proizvođačima često nedostupna jer nemaju ni sirovinu u dovoljnoj količini ni znanje kako da pozicioniraju proizvod. Obuka koju organizuje Udruženje „Mladi poljoprivrednici Srbije" ne rešava sve te probleme, ali postavlja temelj. Bez genetičkog materijala nema ni proizvoda ni priče.

Dve strane medalje

Ima i druga strana koju treba reći otvoreno. Inicijative poput ove su dragocene, ali realno pitanje glasi: koliko tri dana onlajn predavanja mogu da promene stanje na terenu kada su strukturni problemi duboki i dugogodišnji? Banka semena se ne pravi predavanjem — pravi se godinama rada, prikupljanja, testiranja i razmene. Autohtona rasa se ne čuva seminarom, već uzgojem, selekcijom i tržištem koje prepoznaje vrednost.

Ali početi negde mora. I početi sa znanjem — sa tim koja sorta je što, kako se kalemi, kako se čuva seme, koja rasa za koju namenu — jeste prvi korak koji svaki ozbiljan proizvođač može da napravi iz svoje fotelje, sa telefonom u ruci. Organizatori poručuju da očuvanjem starih sorti i autohtonih rasa čuvamo biodiverzitet, tradiciju i budućnost naših sela. To nije prazna fraza. Selu bez identiteta ne treba samo infrastruktura i subvencije — treba mu i ono po čemu je prepoznatljivo. A prepoznatljivo je po onom što nigde drugde ne možeš da nađeš. Prijavite se do 22. novembra, sedite tri večeri pred ekranom i poslušajte ljude koji rade na terenu. Najgora stvar koja može da vam se desi je da naučite kako se zove ona kruška iz dvorišta.


Izvor: Agro News, 19. novembar 2026.

💬 0 komentara