Algoritam u šumi: Kako je veštačka inteligencija trojstruko povećala trovanja pečurkama u Francuskoj

Algoritam u šumi: Kako je veštačka inteligencija trojstruko povećala trovanja pečurkama u Francuskoj

Sedamdesetčetvoro ljudi se otrovalo pečurkama u oktobru prošle godine u Francuskoj. Ove godine, u istom mesecu, taj broj je skočio na dvesta jedanaest.

Agro Urednik 5 min čitanja 5 pregleda

Sedamdesetčetvoro ljudi se otrovalo pečurkama u oktobru prošle godine u Francuskoj. Ove godine, u istom mesecu, taj broj je skočio na dvesta jedanaest. Razlika nije u gljivama — one su iste hiljadama godina. Razlika je u tome šta ljudi imaju u džepu kada uđu u šumu, i u koga imaju poverenja kada im se javi sumnja.

Šuma se nije promenila, ali čovek jeste

Francuski toksikolozi su ove jeseni zatekli pred sobom brojku koja ne liči na statističku grešku. U oktobru 2026. godine registrovano je 211 slučajeva trovanja pečurkama — gotovo tri puta više nego u istom mesecu prethodne godine, kada je zabeleženo 74. Čak i u poređenju sa oktobrom 2024. godine, kada je zabeleženo 170 slučajeva, ova godina izgleda alarmantnije. Razlog je u tome što je sezona pečuraka ove godine krenula kasnije zbog letnjih toplotnih talasa, što znači da je broj od 211 ostvaren u znatno kraćem vremenskom prozoru nego prethodnih godina.

U Francuskoj se svake godine preko hiljadu ljudi otruje pečurkama. Posledice sežu od probavnih tegoba preko ozbiljnih oštećenja bubrega i jetre do smrtnog ishoda. To nije nova pojava. Novost je ono što su pacijenti rekli doktorima kada su ih pitali kako su prepoznali gljivu koja ih je poslala na intenzivnu negu.

Kada telefon zameni mikologa

Magali Oliva-Labadi, direktorka regionalnog Centra za kontrolu trovanja i toksikološki nadzor, izjavila je za francuske medije da je u velikom broju slučajeva trovanja ove godine pacijente pitala kako su identifikovali pečurke. Odgovor je bio ujednačen do te mere da ga je već moguće prepoznati kao obrazac, a ne kao slučajnost.

U velikom broju slučajeva trovanja ove godine, ljudi su nam rekli da su pečurke identifikovali pomoću veštačke inteligencije — Magali Oliva-Labadi, direktorka regionalnog Centra za kontrolu trovanja i toksikološki nadzor

Oliva-Labadi je precizirala i mehanizam koji stoji iza tih odgovora. Ljudi fotografišu pečurke, postavljaju slike na Google Lens ili ChatGPT i traže da im alat identifikuje vrstu. Njen zaključak je kratak i ne treba ga parafrazirati — veštačka inteligencija greši. Pojava koju centar ranije nije zabeležio sada postaje prepoznatljiv obrazac u izvorima trovanja.

Problem nije u tome što AI povremeno pogreši. Svaki alat greši. Problem je u tome što greši na polju gde greška znači otkazivanje bubrega. Prepoznavanje pečuraka zahteva poznavanje brojnih karakteristika — boje, oblika i izgleda šešira i drške, ali i mirisa. Fotografija hvata vizuelni utisak pod određenim osvetljenjem, iz određenog ugla, u određenom trenutku. Ne hvata miris. Ne hvata teksturu. Ne hvata to kako se šešir menja sa starošću gljive. A razlika između jestive i smrtonosne vrste nekada leži upravo u tim nijansama koje telefon jednostavno ne može da uhvati.

Lažno sigurno, stvarno opasno

Mikolog Aureli Sančez, članica regionalnog udruženja za proučavanje pečuraka Nove Akvitanije, upozorava na sloj problema koji ide dublje od same tehnologije i koji se ne može rešiti boljom aplikacijom. Prema njenim rečima, dostupnost AI alata stvara lažan osećaj sigurnosti, naročito kod ljudi koji nemaju dovoljno iskustva sa gljivama. Mlađe generacije sve ređe stiču znanje o pečurkama unutar porodice — tradicija prenosa znanja sa starijih na mlađe se prekida — dok se saveti iskusnih sakupljača i stručnjaka ponekad neopravdano smatraju zastarelim, kao da je znanje stečeno decenijama u šumi manje vredno zato što nije digitalno.

To je psihološki problem koliko i tehnološki. Aplikacija daje odgovor za tri sekunde. Mikologu treba godine. U kulturi koja meri vrednost informacije brzinom njenog dobijanja, strpljivo učenje izgleda arhaično. Sve dok ne završiš na dijalizi.

Sakupljanje pečuraka je, kako stručnjaci ističu, postalo popularnije nakon pandemije kovida 19. Ljudi su tokom suzbijanja kretanja otkrili prirodu oko sebe, a hrana iz sopstvenog okruženja dobila je novu vrednost — zdravstvenu, simboličku, ekonomsku. Taj talas interesovanja nije opao ni kad je pandemija prošla. Došao je, međutim, u sudar sa drugim talasom — eksplozijom AI alata dostupnih sa ekrana telefona. I negde na tom raskršću ljudi počinju da jedu gljive koje im je prepoznao algoritam.

Šta ovo znači za srpskog sakupljača

Srbija nije Francuska, ali je šuma ista, telefon je isti, i AI alat je isti. Sakupljanje pečuraka je kod nas duboko ukorenjena tradicija, naročito u planinskim regionima — Tari, Zlatiboru, Kopaoniku, Fruškoj gori, Jastarcu. Tu se znanje prenosilo sa deda na unuka, sa komšije na komšiju, i to je, bez obzira na sve greške koje su se dešavale, bio sistem sa ugrađenim mehanizmima opreza. Ko nije bio siguran, nije brisao. Ko je bio siguran, pitao je još nekoga. Taj sistem funkcioniše dok god postoji neko ko zna više od tebe i dok si spreman da ga slušaš.

Danas taj sistem puca. Mladi sakupljač koji uđe u šumu sa telefonom umesto sa iskusnim starijim članom porodice nema filter. AI mu daje odgovor koji zvuči autoritativno, i on ne pita dalje jer ne zna da treba da pita. Francuska Nacionalna agencija za bezbednost hrane najavila je da će u svoje godišnje istraživanje o uzrocima trovanja pečurkama uključiti i pitanja o korišćenju veštačke inteligencije — što znači da ozbiljne institucije prepoznaju ovaj obrazac kao sistemski problem, a ne kao ekscentričnu pojedinačnu grešku.

Tehnologija nije neprijatelj. Google Lens sjajno prepoznaje biljke, insekte, ptice — stvari gde greška ne ubija. Ali pečurke su druga kategorija. Tu je pogrešna procena pitanje života i smrti, i nijedna aplikacija, fotografija ili odgovor programa za razgovor ne mogu da zamene pouzdanu stručnu identifikaciju. To nije moje mišljenje — to je zakonitost toksikologije.

Ono što preostaje je obrazovanje. Ne zabrana aplikacija — to je nemoguće i besmisleno. Već jasno, glasno i uporno ponavljanje jedne poruke: telefon ti može reći šta je na slici, ali ti ne može reći šta će ti uraditi jetra ako poješ to što je na slici. Za to ti treba čovek koji je proveo trideset godina u šumi, ili apoteka sa aktivnim ugljem i broj Hitne pomoći u brzom biranju.

Neka tehnologija služi onome što dobro radi. Ali kad je reč o pečurkama, poverenje u algoritam nije progres — to je rulet sa tri stolice i jednim praznim metkom.


Izvor: Agro TV, 21. novembar 2026.

💬 0 komentara