Poziv za drugi deo podsticaja za biljnu proizvodnju trebalo je da bude raspisan do prvog novembra. Nije bio. Ministar poljoprivrede u tehničkom mandatu Dragan Glamočić je nakon isteka roka potvrdio ono što su ratari već naslućivali — novca za te isplate trenutno nema. I dok se čeka, prolećna setva ne čeka.
Sezona koja ne prašta
Kašnjenje subvencija nije birokratski problem koji se reši dopisom. To je udar po samoj osnovi poljoprivrednog planiranja. Ratar koji ne zna kada će mu sredstva stići na račun ne može da naruči seme na vreme, ne može da ugovori đubrivo, ne može da planira angažovanje mehanizacije. A poljoprivredna proizvodnja, za razliku od ministarstava, radi po kalendaru prirode, ne po kalendaru vlade.
Agroanalitičar Milan Prostran u razgovoru za Biznis.rs je jasan: rokovi za isplatu subvencija moraju da budu utvrđeni zakonom, a ne da zavise od raspoloženja i prioriteta svake nove vlade. Njegov argument je jednostavan, ali ubedljiv — subvencije imaju različite namene i ne mogu se svi oblici podrške tretirati na isti način. Stočari dobijaju po grlu i po litru mleka, ali kod biljne proizvodnje je dinamika isplata problem koji godinu za godinom guta.
Prostran identifikuje četiri ključna perioda tokom godine kada su ratarima sredstva najpotrebnija: pred prolećnu setvu, žetvu, jesenju berbu i pred jesenju setvu. To su trenuci najvećih troškova, kada se novac ne traži za luksuz, već za goli opstanak proizvodnog ciklusa.
„Kada počne prolećna setva, treba da zasejete oko dva miliona hektara. U tom trenutku potrebna su ogromna sredstva, jer je reč o jednom od najvećih investicionih ciklusa u poljoprivredi. Zato bi zakonom trebalo tačno utvrditi rokove u kojima se subvencije moraju isplaćivati" — Milan Prostran, agroanalitičar
Sedamnaest hiljada dinara po hektaru — kad stigne
Za biljnu proizvodnju bilo je predviđeno sedamnaest hiljada dinara po hektaru, namenjenih pokrivanju troškova semena, goriva i đubriva. Broj je poznat, pravilo je poznato, ali datum isplate — to je upravo ono što niko ne može da garantuje. I tu prestaje da bude stvar administracije, a postaje stvar egzistencije.
Kada podrška izostane u periodu u kojem je najpotrebnija, poljoprivrednik nema izbora — prilagođava proizvodnju raspoloživom novcu. U praksi to znači jeftinije seme, manje đubriva, slabiju obradu zemljišta, ili odlazak u banku po kredit koji će jesti ono što je subvencija trebalo da pokrije. Posledice se ne završavaju na tekućem finansijskom opterećenju. One se vide na kraju sezone, u prinosu koji je niži, u kvalitetu koji je lošiji, u ekonomskoj računici koja na kraju crveni.
„Kada nemate novca na vreme, onda se zadužujete ili štedite na onome na čemu ne bi trebalo. Manje koristite kvalitetno seme i đubrivo, slabije obrađujete zemljište i na kraju dobijate slabije rezultate. Zato je važno da subvencije stignu onda kada su poljoprivrednicima potrebne, a ne nekoliko meseci kasnije" — Milan Prostran, agroanalitičar
Ministar dolazi, strategija odlazi
Problem ide dublje od jedne propuštene isplate. Od 2000. godine, Srbija je promenila veliki broj ministara poljoprivrede, i gotovo svaki od njih dolazio je sa sopstvenim programom, sopstvenom strategijom, sopstvenom vizijom. Zvuči ambiciozno, ali u praksi znači da poljoprivrednik svake četiri godine mora da uči nova pravila iste igre.
Prostran ovu pojavu vidi kao koren nesposobnosti za dugoročno planiranje. Ne samo za poljoprivrednike, već i za celu privredu koja je sa sektorom povezana — od prerađivačkih kapaciteta do distribucije i logistike. Stalno menjanje strateških dokumenata ne donosi napredak, donosi haos. Ključna pitanja agrarne politike, smatra on, trebalo bi urediti sistemskim zakonima koji važe bez obzira na to ko sedi u ministarskoj fotelji.
„Najveći problem je što se poljoprivrednici teško prilagođavaju stalnim promenama. Od 2000. godine bilo je mnogo ministara i svako je donosio svoju strategiju. Kada najvažnija pitanja uredite sistemskim zakonima, onda ona ne mogu tako lako da se menjaju sa svakom novom vladom. Zakoni ostaju isti bez obzira na ministra" — Milan Prostran, agroanalitičar
Prostran posebno naglašava da redovnost finansiranja predstavlja jedan od najvažnijih preduslova za stabilnost poljoprivredne proizvodnje. Kao primer navodi iskustvo iz perioda kada je bio zadužen za agrarni budžet u bivšoj Jugoslaviji, kada su postojali posebni modeli finansiranja setve, žetve i jesenje berbe putem kredita Narodne banke. Takav sistem danas ne postoji u istom obliku, ali iskustvo pokazuje da poljoprivredi moraju biti obezbeđeni finansijski mehanizmi prilagođeni njenom sezonskom karakteru.
Budžet koji je i previše i premalo
Priča o subvencijama ne može se odvojiti od priče o agrarnom budžetu. Prostran podseća da je u ranijim periodima udeo agrarnog budžeta u ukupnim javnim izdvajanjima bio znatno niži, da bi kasnije bio povećavan, između ostalog i kroz propise kojima je predviđeno da izdvajanja za poljoprivredu ne mogu biti manja od pet odsto budžeta.
U pojedinim periodima taj udeo dostizao je između šest i po i sedam odsto, dok se u aktuelnim raspravama pominje nivo od oko sedam i tri desetine odsto. Brojevi rastu, ali perspektiva se menja čim se pogleda preko granice. U zemljama Evropske unije, učešće agrarnog budžeta kreće se između trideset i četrdeset osam odsto. Razlika je toliko drastična da ne zahteva komentar — zahteva akciju.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Pogledajte ovo iz ugla ratara koji trenutno sedi za stolom i pokušava da sastavi budžet za predstojeću sezonu. Ima pred sobom predviđenih sedamnaest hiljada dinara po hektaru, ali ne zna kada će ih videti. Ima iza sebe sezonu koja je možda pojela rezerve. Ima ispred sebe dobavljače koji traže avanse. I u tom trenutku, čita vest da poziv za drugi deo podsticaja nije raspisan, da ministar kaže da novca nema, i da neko u Briselu odlučuje o trideset odsto budžeta za poljoprivredu dok je naših sedam odsto.
To je srž problema. Ne u nedostatku strategije — strategija ima na pretek. Nedostaje predvidljivost. Nedostaje zakon koji kaže: novac mora biti na računu do tog i tog datuma, bez izuzetka, bez izgovora, bez obzira na to ko je ministar. Sve ostalo su uredbe koje se menjaju kao godišnja doba, samo što ratara koštaju više nego vrede.
Dok god se rokovi isplate subvencija uređuju uredbama umesto zakonom, poljoprivrednici će planirati naslepo, a proizvodnja će se prilagođavati nepouzdanom novcu umesto agronomskim potrebama. A to je scenario u kojem gube svi — osim onih koji menjaju ministre.
Izvor: Biznis.rs, 21. novembar 2026.
💬 0 komentara