Letnja žetva ne čeka, a ni studenti ne čekaju žetvu — stigli su na njive, u pakovnice i hladnjače, pokušavajući da zarade za školovanje dok traje sezona. Pitanje koje svaki gazda postavi sebi pre nego što angažuje radnika glasi: na koji papir da ga primim? Odgovor nije jednostavan, a greška može da košta više nego što je radnik zaradio.
Zašto je ovo pitanje sada aktuelnije nego ikad
Tržište rada u Srbiji u prvoj polovini 2026. godine pokazuje prve znake oporavka, što za poljoprivredu znači da je konkurencija za sezonske radnike oštrija nego prošle godine. Prema podacima Infostuda, broj oglasa namenjenih mladima skočio je za dvadeset četiri odsto, a najveću potražnju beleže građevinarstvo, turizam i ugostiteljstvo — sve grane koje direktno konkurišu poljoprivredi za istu radnu snagu. Kad berba maline gura rok, a kafana nudi prenoćište i tri obroka, gazda mora da zna šta nudi i po kojoj osnovi.
Dve dominantne forme angažovanja van radnog odnosa su ugovor o privremenim i povremenim poslovima — poznat kao PP — i ugovor o delu. Obe su legalne, obe su raširene, ali se međusobno razlikuju u suštinskim stvarima: ko može da radi, koliko dugo, šta se plaća državi i šta radnik dobija.
Dva ugovora, dva potpuno različita sveta
Pravnik Infostuda Milan Predojević za Biznis.rs jasno kaže da poslodavci u praksi daleko češće biraju PP ugovor, i to iz jednog sasvim konkretnog razloga — novca.
„Poslodavci se uglavnom opredeljuju za ugovor o privremenim i povremenim poslovima, jer je za njih to jeftinija opcija u pogledu poreza i doprinosa" — Milan Predojević, pravnik Infostuda
Evo kako to funkcioniše u praksi. PP ugovor se može zaključiti samo za poslove koji po svojoj prirodi ne traju duže od sto dvadeset radnih dana u kalendarskoj godini i predstavljaju deo redovne delatnosti poslodavca. Za poljoprivrednika to znači berba, pakovanje, rad u hladnjači, čišćenje skladišta — sve ono što spada u ono čime se gazdinstvo ionako bavi. Ugovor o delu, s druge strane, važi isključivo za poslove van delatnosti poslodavca — samostalnu izradu ili opravku nečega, samostalno izvršenje fizičkog ili intelektualnog posla koji nije redovna delatnost.
Predojević to ilustruje prostim primerom: prodavnica ne može da angažuje kasirku po ugovoru o delu, jer je kasiranje osnovna delatnost. Ali može angažovati IT stručnjaka da napravi sajt. Za poljoprivredu to znači da berioca maline ne možete staviti na ugovor o delu — berba je vaša osnovna delatnost. Ali majstora koji vam popravi traktor možete.
Ovo je ključna razlika koju mnogi gazde previđaju, a koja može da donese kazne.
Koliko košta radnika, a koliko državu
Porezni teret zavisti od toga ko je radnik. Za učenike i studente mlađe od dvadeset šest godina koji se još školuju, PP ugovor donosi najniže opterećenje: porez od deset odsto i doprinos za povredu na radu od četiri odsto, što ukupno iznosi oko dvadeset šest odsto na neto iznos. To je jeftinije od bilo koje druge forme angažovanja, i upravo zato su studentske zadruge toliko popularne kod poljoprivrednih proizvođača.
Međutim, ako je radnik stariji od dvadeset šest godina ili više nije na školovanju, računica se drastično menja. Tada se plaćaju puni porezi i doprinosi — deset odsto porez, dvadeset četiri odsto za PIO i deset i tri desetine odsto za zdravstveno osiguranje. Ukupno preko šezdeset odsto na neto zaradu.
„Za mlade koji se više ne školuju i imaju status nezaposlenog lica, kao i za članove zadruga starije od 26 godina, plaćaju se puni porezi i doprinosi — porez od 10 odsto, doprinos za PIO od 24 odsto i zdravstveno osiguranje od 10,3 odsto, što iznosi preko 60 odsto na neto zaradu" — Milan Predojević, pravnik Infostuda
Kod ugovora o delu, situacija je drugačija. Bez obzira na to da li je u pitanju student ili nezaposleno lice, porez se obračunava kao „drugi prihod". Osnovica se umanjuje za dvadeset odsto normiranih troškova, a na preostali iznos plaća se porez od dvadeset odsto i doprinos za PIO od dvadeset četiri odsto. Ako lice nije zdravstveno osigurano po drugom osnovu, dodaje se još deset i tri desetine odsto za zdravstveno. Ako jeste — na primer, ako je istovremeno u radnom odnosu — taj doprinos se ne plaća.
Šta radnik dobija, a šta ne
Obe forme rada van radnog odnosa imaju jednu zajedničku, gorku crtu: nema bolovanja, nema godišnjeg odmora, nema topleg obroka, nema bilo kakve zaštite koju ima zaposleni na neodređeno. Student koji pada s trešnje i slomi ruku na vašem imanju nema pravo na plaćeno bolovanje. Ima pravo na naknadu za povredu na radu — ali samo ako ste pravilno prijavili doprinos za povrede, što je onih četiri odsto kod PP ugovora za studente.
Kod PP ugovora, student dobija novčanu naknadu za svaki odrađeni dan. Kod ugovora o delu, isplata ide za izvršeni posao — dakao, fiksno za dogovoreni rezultat, bez obzira na dane.
Jedna suptilna ali važna razlika tiče se penzijskog staža. Za studente i učenike mlađe od dvadeset šest godina na PP ugovoru ne plaća se doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje — samo doprinos za povredu na radu. Što znači da taj rad ne ulazi u penzijski staž. Za mlade starije od dvadeset šest godina, pak, obračunavaju se puni doprinosi, pa staž ide.
Za poljoprivrednog proizvođača ovo znači sledeće: angažujete studenta preko zadruge, plaćate minimalna davanja, ali taj mladi čovek ne stiče nikakav penzijski staž za rad na vašem gazdinstvu. Da li vas to brine? Verovatno ne, dokle god berba stigne na vreme. Ali dugoročno, to je deo sistema koji stvara generaciju ljudi bez kontinuiteta osiguranja.
Mlado, ali ne i maloletno bez papira
Zakon o radu dozvoljava zasnivanje radnog odnosa licima koja su navršila petnaest godina života, ali uz stroge uslove. Neophodna je pisana saglasnost roditelja ili staratelja, koja može biti opozvana do punoletstva, čime radni odnos prestaje. Pored toga, lice mlađe od osamnaest godina može da zasnuje radni odnos samo na osnovu nalaza nadležnog zdravstvenog organa — medicine rada — kojim se potvrđuje da je sposobno za taj rad.
U poljoprivredi, gde je tradicija da deca pomazu u berbi koliko se seća, ovo pravilo često biva zanemareno. Ali Inspekcija rada u poslednjih nekoliko godina sve češće kontroliše poljoprivredna gazdinstva, naročito tokom sezona berbe voća i povrća, kada je koncentracija mladih radnika najveća.
Šta ovo znači za srpskog poljoprivrednika
Poljoprivreda Srbije godišnje apsorbuje hiljade sezonskih radnika — od berbi šljive u valjevskom kraju, preko maline u ariljskoj opštini, do povrća u južnoj Bačkoj. Većina tih radnika dolazi preko studentskih i omladinskih zadruga, na PP ugovore, i to je model koji funkcioniše decenijama. Nije savršen, ali je najjeftiniji i najfleksibilniji.
Problem nastaje kada gazda pokuša da bude „kreativan" — da stavi berača na ugovor o delu jer mu se čini da je to jednostavnije, ili da angažuje radnika starijeg od dvadeset šest godina preko zadruge misleći da plaća studentske doprinose. Poreska uprava to otkriva, i kazne nisu simbolične.
Drugi problem je konkurencija. Ako je broj oglasa za mlade porastao četvrtinu, to znači da građevinarstvo i ugostiteljstvo vuku istu radnu snagu koja bi inače išla u poljoprivredu. Ko nudi bolje uslove — čak i na PP ugovoru — dobija radnika. Ko nudi samo minimalac, ostaje bez ruku u berbi.
„Moguće je angažovanje i kroz klasičan radni odnos, ali je to retkost kada je reč o studentima i učenicima, jer podrazumeva dugoročnije obavezivanje čak i ako je reč o ugovoru na određeno vreme, što za ove kategorije mladih osoba nije realno zbog školskih obaveza tokom većeg dela godine" — Milan Predojević, pravnik Infostuda
Zaključak
Za poljoprivrednog proizvođača koji treba deset pari ruku na tri nedelje berbe, PP ugovor preko zadruge ostaje najlogičnija, najjeftinija i najsigurnija opcija — pod uslovom da radnik zaista jeste student mlađi od dvadeset šest godina i da posao staje u sto dvadeset dana. Sve van toga zahteva pažljiviju računicu i verovatno veći odliv novca za doprinose. Sezona ne čeka da se gazda konsultuje sa advokatom, ali kazna svakako čeka — i redovno stiže.
Izvor: Biznis.rs, 16. jul 2026.
💬 0 komentara