Prosečno srpsko poljoprivredno gazdinstvo gleda u šest parcela razbacanih po ataru, između kojih traktor mora da prelazi kilometre asfalta i makadama samo bi li prešao s njive na njivu. Ta slika, decenijama poznata svakom seljaku u Srbiji, sada je konačno postala predmet posebnog zakona — Ministarstvo poljoprivrede pustilo je u javnu raspravu Nacrt zakona o komasaciji zemljišta, i to je događaj koji bi mogao da promeni strukturu naše poljoprivrede dublje nego bilo koji subvencijski okvir.
Zašto baš sada i šta je pošlo naopako dosad
Komasacija u Srbiji nije nov izum — ona je do sada bila uredena kroz Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kao jedna od njegovih tema. Ali ta rešenja su u praksi pokazala toliko mana da je Ministarstvo odlučilo da je izdvoji u poseban propis. Javna rasprava o Nacrtu traje do tridesetog jula, i svako ko ima zemlju bi trebalo da pročita taj dokument.
Problem nije samo u tome što su parcele male. Problem je u tome što se, čim se komasacija proglasi na nekom području, na toj teritoriji ne mogu graditi objekti niti podizati višegodišnji zasadi — i taj status traje godinama, dok se postupak vuce. Vlasnik je praktično zamrznut. Ne može da grani, ne može da sadi voćnjak, ne može da investira. Zemlja čeka, a život ne staje.
Sprovođenjem komasacije stvoriće se uslovi za racionalnije i efikasnije korišćenje poljoprivrednog zemljišta, u skladu sa principima održivog razvoja. Očekuje se smanjenje rasparčanosti poseda i ukrupnjavanje poljoprivrednih gazdinstava, što će omogućiti ekonomičniju proizvodnju, lakšu primenu savremene mehanizacije i smanjenje troškova proizvodnje — navodi se u obrazloženju Nacrta zakona
Šest parcela i prazna njiva
Podaci iz Strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja, na koje se Nacrt oslanja, govore jeziv jezik: prosečno poljoprivredno gazdinstvo u Srbiji raspolaže sa šest parcela. Šest komada zemlje, rasutih po ataru, često međusobno udaljenih, često nepravilnog oblika, često bez pristupačnog puta. To znači da svaki odlazak na njivu troši gorivo, vreme i živce. To znači da se savremena mehanizacija — koja je sve veća, sve skuplja i sve efikasnija — ne može koristiti racionalno na parčetu od pola hektara okruženom tuđim ogradama.
Istovremeno, značajne površine u Srbiji ostaju neobrađene. Ne zato što vlasnik neće, nego zato što je do njive teško doći, ili zato što obrada tog komada zemlje jednostavno nije ekonomska isplativa. Mašina košta, gorivo košta, rad košta — a prinos sa usitnjene, nepristupačne parcele ne pokriva trošak. Zemlja stoji žuta.
Novi zakon bi trebalo da ovo reši preciznijim definisanjem razloga za pokretanje komasacije. Postupak će se sprovoditi kada zbog velike usitnjenosti, nepravilnog oblika parcela i rasparčanosti poseda zemljište ne može racionalno da se koristi. Ali ne samo to — komasacija će se sprovoditi i kada je potrebno obezbediti uslove za izgradnju vodnih objekata, sistema za navodnjavanje i odvodnjavanje, i mreže nekategorisanih puteva. To je ključno, jer mnoge najbolje njive u Srbiji nemaju ni pristojan put ni kanal.
Kako se pokreće i ko odlučuje
Postupak komasacije pokreće se na predlog zainteresovanog lica — bilo kog vlasnika zemljišta na predloženom području. Zahtev se podnosi nadležnom organu jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi predloženo komasaciono područje. To znači da inicijativa ne mora da dođe odozgo, iz ministarstva ili opštine — može je pokrenuti sam gazda, ako skupi dovoljno potpisa.
A dovoljno potpisa je pedeset jedan odsto. Predlog mora da sadrži overene izjave o saglasnosti najmanje pedeset jedan odsto vlasnika zemljišta na tom području. Bez toga nema ništa. To je demokratski prag koji štiti od nasilnog ukrupnjavanja, ali je i prag koji u praksi može biti teško preći — ubediti pola plus jedan odsto vlasnika da potpišu papir o zemlji koju su nasledili od deda, nije mali posao.
Ukoliko se komasacija pokreće radi realizacije investicionih projekata i izgradnje objekata, uz predlog mora da bude dostavljena i studija opravdanosti. Ovo je bitna razlika — komasacija nije samo poljoprivredni alat, već i instrument prostornog planiranja.
Pored osnovnih razloga, zakon predviđa komasaciju i radi unapređenja putne i hidromelioracione infrastrukture, zaštite zemljišta od erozije, podizanja poljozaštitnih pojaseva, privođenja nameni zapuštenog poljoprivrednog zemljišta, i unapređenja zaštite životne sredine i ruralnog razvoja. Definicija je široka — komasacija se definiše kao postupak unapređenja upravljanja poljoprivrednim, šumskim i vodnim zemljištem, odnosno zemljištem van građevinskog područja, koji obuhvata skup planskih, organizacionih, pravnih, ekonomskih i tehničkih mera.
Kako se vrednuje zemlja i šta dobijaš nazad
Ovo je deo koji svakog vlasnika najviše brine. Koliko će dobiti, gde, i da li će mu vratiti ono što je uneo?
Vrednost zemljišta koje ulazi u komasaciju utvrđivaće se na osnovu proizvodne sposobnosti, prosečnih prinosa najzastupljenijih poljoprivrednih kultura, i drugih faktora koji utiču na tržišnu i ekonomsku vrednost. Procena neće zavisiti samo od kvaliteta zemljišta — uzima se u obzir i infrastrukturni položaj, pristupačnost, mogućnost navodnjavanja i odvodnjavanja, i konfiguracija terena.
Proizvodna sposobnost utvrđuje se kroz bonitiranje — određivanje kvaliteta i plodnosti na osnovu prikupljenih podataka, laboratorijskih analiza uzoraka i izrade elaborata. Ovlašćena geodetska organizacija radi procenu, a komisija za komasaciju uzima u obzir i podatke o procenjenim tržišnim vrednostima.
Nije svejedno da li ti je njiva na kraju sela uz šumu ili pored asfalta sa vodom. Cena zemljišta ne može da bude samo bonitet — tu je i pristup, i voda, i oblik parcele. Ako to ne uzmeš u obzir, neko će osetiti nepravdu, a nepravda ubija komasaciju. — iskustveni komentar iz prakse geodetskih stručnjaka
Nacrt propisuje jedno ključno ograničenje koje bi trebalo da smiri strahove: svaki vlasnik nakon komasacije dobija zemljište približno iste vrednosti kao ono koje je uneo u postupak, uz srazmerno umanjenje za površine izdvojene za zajedničke potrebe — puteve i infrastrukturu. Razlika u vrednosti parcela ne sme da pređe deset odsto. To je granica koja štiti vlasnika od gubitka, ali koja u praksi zahteva vrlo preciznu procenu.
Kad god je moguće, vlasnicima će biti dodeljene parcele iste kulture i na lokaciji koja odgovara položaju zemljišta koje su uneli. Cilj je da nove parcele budu pravilnijeg oblika i grupisane na manjem broju lokacija. Umesto šest komada, idealno bi bilo jedan ili dva. Umesto dugih uskih traka — kvadrat koji se može preorati za dva zahvata.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Usitnjenost poseda je srpska agrarna kletva. Dok svaki evropski poljoprivrednik sa stotinak hektara može da razmišlja o preciznoj poljoprivredi, pametnim mašinama i optimizaciji troškova, naš prosečni gazda troši vreme i dizel na vožnju između njiva. Šest parcela po gazdinstvu nije statistika — to je svakodnevna realnost koja direktno smanjuje produktivnost i povećava troškove proizvodnje.
Novi zakon, ako se donese u ovom obliku, neće sam od sebe da sastavi parcele. Komasacija je proces koji zahteva inicijativu, konsenzus, novac i vreme. Ali činjenica da će konačno imati svoj zakon — jasna pravila, jasne procedure, jasne obaveze — daje okvir koji je do sada nedostajao. Pitanje je koliko će lokalne samouprave imati kapaciteta da sprovode postupak, i koliko će geodetske organizacije biti spremne za posao koji ih čeka.
Pedeset jedan odsto saglasnosti je demokratski minimum, ali u selima gde su vlasnici raseljeni po celoj Evropi, i gde se parcele nasleđuju po delićima, skupiti te potpise je poduhvat. Zato mnoge komasacije u praksi stoje godinama na jednom papiru. — opažanje iz terenske prakse
Najveći rizik ovog zakona je isti kao i kod svakog dobrog propisa u Srbiji — primena. Nacrt predviđa širok spektar razloga za komasaciju, od erozije do poljozaštitnih pojaseva, ali ako lokalne samouprave nemaju ljude i novac da sprovedu postupak, zakon ostaje mrtvo slovo. I obrnuto — ako se komasacija sprovede loše, sa netransparentnom procenom i oduzimanjem bez prave naknade, vlasnici će izgubiti poverenje u instituciju koja im treba više nego i jedna subvencija.
Komasacija nije dragocena samo zato što ukrupnjuje parcele. Ona je dragocena jer stvara puteve, kanale i infrastrukturu koju niko drugi neće da napravi. Zato što vraća zapuštenu zemlju u redovnu obradu. Zato što omogućava da se na istoj površini proizvede više sa manje troškova. I zato što, na kraju dana, seljak koji ima jednu njivu od pet hektara umesto pet njiva po hektar — može da planira, da investira i da preživi.
Ovaj zakon je prilika da se srpska zemlja konačno sastavi. Da li će država imati volje da ga sprovede, ili će ostati još jedan lepo napisani papir — pitanje je na koje samo teren može da odgovori.
Izvor: Biznis.rs, 17. jul 2026.
💬 0 komentara