Kada ministar poljoprivrede poseti institut koji slavi osamdeseti rođendan, to može biti samo protokolarna rutina. Ali kada taj institut proizvodi sadnice bez herbicida, izvozi u Indiju i vodi jedini kompletan sistem sertifikacije u regionu — onda to više nije protokol. To je priča o tome gde srpsko voćarstvo može da stigne ako prestane da se stidi svoje nauke.
Zašto Čačak i zašto sada
Institut za voćarstvo u Čačku ove godine puni osam decenija rada. To osamdeset godina nije samo broj na torti — to je osam decenija selekcije, iskustva i grešaka koje su se pretvorile u sorte koje danas rastu u zasadima širom Srbije i van nje. Ministar Dragan Glamočić došao je u Čačak da razgovara sa rukovodstvom Instituta o unapređenju proizvodnje sadnog materijala, saradnji nauke i prakse i razvoju voćarstva kao strateške grane. Poseta nije slučajna. Srpsko voćarstvo se nalazi na prekretnici — ili ćemo ozbiljno ulagati u sertifikovan sadni materijal i preradu, ili ćemo i dalje gledati kako drugi zarađuju na našoj šljivi.
Brojke koje govore jasnim jezikom
Glamočić je na licu mesta izneo podatke koji vrede zapamtiti. Srbija godišnje proizvede oko petnaest miliona voćnih sadnica. Od toga se deset miliona izveze. Ukupna vrednost proizvodnje sadnog materijala dostiže približno petnaest miliona evra. To znači da dve trećine proizvodnje završi na stranom tržištu, a da cela grana vredi koliko i jedan prosečan tržni centar u Beogradu.
Posebno raduje činjenica da raste interesovanje za srpski sadni materijal na novim tržištima. Samo u Indiju plasira se oko 1,7 miliona sadnica, što predstavlja jasnu potvrdu kvaliteta koji prepoznaju i najzahtevniji kupci. — dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede
Indija kupuje milion i sedamsto hiljada srpskih sadnica godišnje. To je tržište od milijardu i po ljudi koje bira sadnice iz Srbije, a ne iz Holandije, Italije ili Turske. Ako to nije argument za kvalitet, ne znam šta jeste. Glamočić je najavio nastavak podrške proizvodnji sadnog materijala, ali i investicija u protivgradne mreže, sisteme za navodnjavanje, mehanizaciju, skladišne kapacitete i preradu. Voćarstvo je, kako je rekao, jedna od strateških grana srpske poljoprivrede. Retko kad ministarska retorika i stvarnost na terenu idu toliko u istom pravcu.
Institut koji radi drugačije
Ovo je deo koji većina poljoprivrednika ne zna, a trebalo bi. Institut za voćarstvo u Čačku ne koristi herbicide u svojim zasadima. Održavanje se obavlja plevljenjem, kultiviranjem i freziranjem. Zvuči staromodno. Ali rezultat je da već sredinom jula Institut ima sadnice prve klase.
U našim zasadima nema primene herbicida. Održavanje se obavlja plevljenjem, kultiviranjem i freziranjem, a protivgradne mreže dodatno doprinose kvalitetu sadnica. Zahvaljujući takvom pristupu već sredinom jula imamo sadnice prve klase. — dr Darko Jevremović, v.d. direktora Instituta za voćarstvo
Jevremović je jasno stavio do znanja da proizvodnja sertifikovanog sadnog materijala zahteva visok nivo znanja, stručnosti i posvećenosti. Ove godine Institut će proizvesti između šezdeset i sedamdeset hiljada sadnica različitih voćnih vrsta, sa posebnim akcentom na sorte šljive nastale u Institutu. To nije mnogo u odnosu na petnaest miliona koliko Srbija proizvede ukupno, ali to je kvalitet koji nosi sertifikat.
Institut je, kako Jevremović ističe, jedina ustanova u Srbiji i regionu koja sprovodi kompletan sistem sertifikacije sadnog materijala. Sve od matičnjaka do konačne sadnice prolazi kroz kontrolu. To je razlog zašto Indija, Evropa i druga tržišta biraju srpski sadni materijal.
Šta ovo znači za proizvođača na terenu
Evo šta brojke zapravo znače za čoveka koji danas razmišlja o podizanju zasada. Kupuje li nesertifikovanu sadnicu, proizvođač rizikuje virusne bolesti, nisku rodnost i posle pet godina zaključak da je bacio novac. Kupuje li sertifikovanu, plaća više, ali dobija sortu koja je prošla kompletnu kontrolu i koja će roditi predvidljivo. Razlika u ceni se vrati za tri do četiri godine.
Problem srpskog voćarstva nije u nedostatku znanja — Čačak to dokazuje osam decenija. Problem je u tome što previše proizvođača još uvek kupuje sadnice na pijaci ili od neproverenih dobavljača jer je jeftinije. A onda se čudi zašto zasad posle osam godina ne daje očekivani prinos. Sertifikacija nije birokratska tvorevina — to je osigurač ulaganja.
Petnaest miliona evra vrednosti proizvodnje sadnog materijala zvuči kao mnogo. Ali uzmite za poređenje da samo izvoz maline iz Srbije vredi preko tri stotine miliona evra godišnje. Sadni materijal je temelj te vrednosti, a vredi pet odsto. Neko tu računicu mora da preuredi.
Strateški izbor koji ne čeka
Glamočićeva poseta Institutu u Čačku, bez obzira na sve političke okolnosti, šalje jednu jasnu poruku — nauka i praksa moraju zajedno. Institut radi svoj deo osam decenija. Ministarstvo najavljuje podršku. Proizvođači moraju da preuzmu odgovornost i počnu da traže sertifikat na svakoj sadnici koju kupuju.
Voćarstvo je maraton, ne sprint. Ko krene sa lošim sadnicama, izgubi pre početka.
Izvor: AgroFin, 17. jul 2026.
💬 0 komentara