Dok svetske agencije prebrojavaju političke posledice sukoba na Bliskom istoku, jedan broj iz libanskog Ministarstva poljoprivrede govori više od svih diplomatskih izjava zajedno — milijardu dolara. Toliko vredi šteta koju je poljoprivredni sektor Libana pretrpeo od ratnih razaranja, prema procenama koje je 17. jula predstavio ministar poljoprivrede Nizar Hani. Iza te cifre ne stoje uništeni objekti koji se mogu zidati iznova za nekoliko meseci. Iza nje stoje hektari zemlje koja je godinama hranila porodice, sada minirane, spaljene ili napuštene.
Zemlja koja više ne rađa
Liban je zemlja u kojoj poljoprivreda nije samo privredna grana — ona je identitet ruralnih zajednica, naročito na jugu, gde se prostiru maslinjaci, voćnjaci agruma i polja povrća koja generacijama hrane kako lokalno stanovništvo, tako i tržišta od Bejruta do obale. Ministar Hani je obišao najugroženija područja i tamo zatekao pejzaž koji nimalo ne liči na onaj iz turističkih brošura: obradive površine preorane eksplozijama, sistem za navodnjavanje uništen, plastenike srušene, a bunare zatrpane.
Procene štete urađene su u saradnji sa Nacionalnim savetom za naučna istražiranja Libana i Organizacijom Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu — FAO. Ta kombinacija domaćih stručnjaka i međunarodnog tela daje proceni kredibilnost koja se ne može lako odbaciti kao politički konstrukt. Brojke su porazne: više od dvadeset dva i po odsto obradivog zemljišta u zemlji je oštećeno, što znači skoro pedeset šest hiljada hektara. Najveći deo te površine leži na jugu zemlje i u oblasti Nabatije — regionima koji su tradicionalno bili oslonac libanske proizvodnje mediteranskih kultura.
Šta se tačno gubi
Kada se kaže da je šteta premašila milijardu dolara, lako je izgubiti osećaj za razmeru. Ali razložimo to na delove koji se mogu shvatiti. To nije samo vrednost uništenih useva za jednu sezonu — to je vrednost infrastrukture koja je građena decenijama: sistema za navodnjavanje, puteva koji vode do polja, skladišta, plastenika, bunara sa pumpama. To je vrednost izgubljene proizvodnje u godinama koje dolaze, jer zemlja koja je bila pod oružjem ne vraća se u puni prinos preko noći.
Ministarstvo poljoprivrede je pokrenulo sveobuhvatan program obnove, a među konkretnim prioritetima nalaze se stvari koje svaki naš gazda može da prepozna. Planirana je obnova hiljadu petsto plastenika. Sanacija pedeset bunara opremljenih solarnim pumpama. Unapređenje sistema za upravljanje vodnim resursima. Jačanje mreže lokalnih poljoprivrednih centara koji bi pružali stručnu i tehničku podršku proizvođačima.
Poljoprivreda je među sektorima koji su pretrpeli najveće posledice. Zato smo pokrenuli sveobuhvatan program obnove — cilj je da se proizvođači što pre vrate na svoja gazdinstva i nastave proizvodnju. — Nizar Hani, ministar poljoprivrede Libana
Ove mere nisu apstraktne. Hiljadu petsto plastenika znači hiljadu petsto porodica koje mogu ponovo da počnu da proizvode. Pedeset bunara sa solarnim pumpama znači pedeset lokalnih zajednica koje ponovo imaju vodu za navodnjavanje bez zavisnosti od skupih energenata. To je model koji bi i Srbija trebalo da prouči — solarno napajanje poljoprivrednih pumpi nije luksuz, to je danas nužnost u svetu gde cena struje jede maržu proizvođača.
Rat protiv zemlje — najstariji zločin
Ono što se dešava u Libanu nije novost u istoriji ratova. Uništavanje poljoprivredne infrastrukture je oduvek bilo oružje koje pogađa dublje i duže od bilo kog bombardovanja fabrike. Kada uništite fabriku, izgubite radna mesta za godinu ili dve. Kada uništite zemlju, minirate bunare i spalite maslinjak star pedeset godina — gubite generacije. Maslina koju je neko sad pre pola veka ne može se zameniti sadnicom iz rasadnika. To je gubitak koji se ne meri samo u dolarima po hektaru.
Nadležne institucije u Libanu očekuju da će međunarodna pomoć i planirani programi obnove doprineti postepenom oporavku proizvodnje. Ali istovremeno upozoravaju na ono što svaki poljoprivrednik zna iz iskustva: potpuna revitalizacija sektora zahtevaće više godina kontinuiranih ulaganja. Zemlja je strpljiva, ali ne prašta pauze u negi. Svakom godinom koja prođe bez obrade, zemljište gubi strukturu, organsku materiju, mikrofloru. Vraćanje takvog zemljišta u puni prinos nije stvar đubriva i seme — to je proces koji traje.
Za potpunu revitalizaciju sektora biće potrebno više godina kontinuiranih ulaganja. — izjava nadležnih institucija Libana
Šta ovo znači za nas
Srbija nije Liban. Nismo zemlja u ratu, i hvala bogu na tome. Ali ono što libanska priča treba da nas podseti je koliko je poljoprivredna infrastruktura krhka — i koliko je investicija u nju zapravo investicija u nacionalnu bezbednost. Kod nas se danas vode rasprave o izgradnji sistema za navodnjavanje, o subvencijama za plastenike, o solarnim panelima na gazdinstvima. Sve su to iste teme koje se sada u Libani moraju rešavati iz pepela.
Pedeset bunara sa solarnim pumpama u Libanu — to je tačno onaj model koji srpski proizvođači u Banatu, u Bačkoj, u Timočkoj Krajini traže godinama. Razlika je što Liban to sada mora da radi jer mu je sve drugo uništeno, a mi to još uvek možemo da radimo preventivno, pre nego što nas suša ili energetska kriza nateraju. A nateraće.
Ministarstvo poljoprivrede Libana najavilo je sprovođenje više projekata u saradnji sa međunarodnim organizacijama i partnerskim državama. To znači da FAO i drugi akteri preuzimaju deo tereta obnove. Kod nas, FAO već godinama radi na projektima podrške malim gazdinstvima, i to je kanal saradnje koji treba ojačati, ne svesti na povremene protokolarne posete.
Zemlja čeka
Libanska cifra od preko milijarde dolara štete u poljoprivredi nije samo vest sa Bliskog istoka. To je podsetnik svakom poljoprivredniku, svakom ministarstvu i svakoj banci koja odobrava kredite za poljoprivredu: ono što se gradi decenijama može biti uništeno u danima, a obnova traje godinama. Zemlja ne čeka dok ljudi se dogovaraju. Ona ili rađa ili propada — nema trećeg.
Izvor: Agro TV, 17. jul 2026.
💬 0 komentara