Zamislite da uradite sve kako treba, prikupite papire, popunite prijavu, ispunite svaki uslov konkursa do poslednje tačke — i da na kraju ostanete bez dinara. To je ove godine sudbina četrdeset i osam mladih poljoprivrednika u Vojvodini koji su prošli kroz sito i rešeto konkursa Pokrajinskog sekretarijata za poljoprivredu, ali su zbog ograničenog budžeta ostali bez bespovratnih sredstava. Nije ih odbacio konkurs — odbacio ih je fiskalni plafon od dve stotine miliona dinara.
Konkurs koji je probudio Vojvodinu
Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu je, krajem drugog meseca leta 2026. godine, doneo odluku o raspodeli dve stotine miliona dinara bespovratnih sredstava namenjenih podršci mladima u ruralnim područjima Vojvodine. Broj prijava govori više od bilo kakvog analitičkog uvoda: pristiglo ih je trista jedanaest. To nije mala brojka za jednu pokrajinu koja decenijama gubi mlade ljude sa sela, i to je, u isto vreme, i najbolja i najgora vest u ovoj priči.
Dobra je jer pokazuje da mladi poljoprivrednici u Vojvodini i dalje vide perspektivu u tome da ostanu na zemlji, da investiraju u gazdinstva, da grade budućnost tamo gde su njihovi preci već sto godina odlazili. Loša je jer budžet od dve stotine miliona dinara, koliko god zvučao Impresivno na papiru, jednostavno nije dovoljan da pokrije sve one koji su ispunili uslove.
Matematika razočaranja
Od trista jednaest pristiglih prijava, sto šezdeset i tri su ispunile uslove konkursa. To je pedeset dva procenta — više od polovine. Međutim, ugovori o dodeli sredstava biće zaključeni samo sa sto petnaest korisnika. Razlika između sto šezdeset i tri ispunjene prijave i sto petnaest ugovora nije posprdna: to je četrdeset i osam mladih ljudi koji su uradili sve kako treba i koji su na kraju ostali bez podrške.
Najgore je kad ti neko kaže — ispunio si uslove, ali novca nema. To je poruka koja ubija motivaciju brže nego bilo koji odbijeni projekat. — izjava koju često čujem od poljoprivrednika na terenu, a koja ove godine važi za četrdeset i osam porodica u Vojvodini.
Ostatak brojki je manje iznenađujući ali vredan pažnje. Devedeset i osam prijava je odbijeno, a pedeset odbačeno zbog neispunjavanja osnovnih uslova konkursa. Tu nema šta da se komentariše — ko nije ispunio uslove, nije ispunio. Ali ona crna rupa između ispunjenih prijava i potpisanih ugovora je politički problem, ne administrativni.
Komisija je pokušala da raširi pitu
Konkursna komisija je, valja joj priznati, pokušala da nađe izlaz iz ovog budžetskog škripca. Odlučila je da pojedinim projektima odobri umanjene iznose u odnosu na prvobitno tražena sredstva, kako bi veći broj mladih poljoprivrednika doeo do barem dela podrške. To je pragmatičan potez koji ima svoje dve strane.
S jedne strane, više ljudi dobija nešto, što je u agrarnoj politici uvek bolje nego da manji broj dobija sve. S druge strane, umanjeni iznos znači umanjenu investiciju, što u poljoprivredi često znači kompromis koji se kasnije osveti kroz niži kvalitet opreme, manju površinu pod zasadima ili odložen drugi fazu investicije. U poljoprivredi nema polovičnih rešenja koja ne povlače posledice.
Kad ti odobre šest stotina hiljada umesto milion i dvesta, kupiš mašinu koja nije ona koja ti treba. I onda tri godine popravljaš ono što si mogao da izbegneš. — tipična primedba koju sam čuo na desetine puta od korisnika subvencija širom Vojvodine.
Bespovratna sredstva će biti isplaćivana u skladu sa prilivom novca u budžet Autonomne Pokrajine Vojvodine. Ova rečenica, koja zvuči kao administrativna rutina, zapravo nosi ključnu poruku: korisnici mogu da započnu realizaciju svojih investicija odmah nakon objavljivanja odluke, ali kada će tačno novac stići na račun zavisi od toga kada će budžet biti napunjen. U praksi, to može da znači mesec, dva, ponekad i duže. Za mladog poljoprivrednika koji je već uzeo kredit most da premosti period do subvencije, svaki dan kašnjenja je kamata koja jede ono što je subvencija trebalo da pokrije.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Dve stotine miliona dinara za mlade poljoprivrednike u Vojvodini nije zanemarljiv iznos, ali u kontekstu onoga što srpska poljoprivreda zapravo treba da uradi da zadrži mlade na selu, to je kap u moru. Prosečna investicija u opremanje jednog ozbiljnog stočarskog gazdinstva — štala, mehanizacija, oprema, grla — meri se u milionima evra, ne dinara. Kad podelite dve stotine miliona dinara na sto petnaest korisnika, dobijete prosečno oko milion i sedamdeset hiljada dinara po korisniku. To je dovoljno za solidan komad opreme ili delimično rešenje, ali ne za transformaciju gazdinstva.
Istovremeno, činjenica da je trista jedanaest mladih ljudi u Vojvodini prijavilo investicije na ovaj konkurs je signal koji bi Pokrajina i Republika morali da čuju glasnije. Mladi ne beže sa sela zato što ne žele da rade zemlju — beže zato što sistem ne prati njihove potrebe ni u polovini. Svaki od tih trista jedanaest podnosilaca prijava je dokaz da postoji kritična masa ljudi koji su spremni da investiraju svoje živote u poljoprivredu Vojvodine. Pitanje je samo da li će politika prepoznati tu masu pre nego što se rasprši.
Četrdeset i osam mladih koji su ispunili uslove a nisu dobili novac nisu samo statistika. To su ljudi koji su verovali u sistem, uradili sve kako treba i na kraju dobili poruku da sistem nema dovoljno kapaciteta da ih prati. Svaki od njih će sledeći put razmisliti da li vredi trošiti vreme na konkurs. A kad ljudi prestanu da veruju u institucije, institucije mogu da raspisuju konkurse do sudnjeg dana — niko se neće javiti.
Zaključak
Dve stotine miliona dinara za sto petnaest mladih poljoprivrednika u Vojvodini je dobro napravljena kapljka u suvoj poljoprivrednoj pustinji. Ali dok god četrdeset i osam mladih koji su ispunili sve uslove odlaze praznih ruku, ta kapljka je i podsmešljivi podsetnik da agrarna politika Srbije još uvek meri uspeh brojem potpisanih ugovora, a ne brojem ljudi koje je zadržala na zemlji.
Izvor: AgroFin, 17. jul 2026.
💬 0 komentara