Proizveo si trideset pet tona po hektaru, a na kantar ti plate trideset dinara po kilogramu. Na papiru — matematika radi. U stvarnosti, pitaš se za koga. Sezona lubenica u Srbiji ponovo pokazuje ono što svaki proizvođač zna, a svaki analitičar voli da zaboravi: prinos je samo pola priče, a druga polovina se ne meri tonama, već dinarima na kraju lanca.
Bostan kao paradoks srpske poljoprivrede
Srbija proizvede više od sto osamdeset hiljada tona lubenica godišnje. Prosečan prinos je narastao na oko trideset pet tona po hektaru — više nego prethodnih godina, i to je podatak koji bi trebalo da raduje. Ali u poljoprivredi, kao i u životu, broj koji izgleda lepo na papiru često krije priču koja nije ni blako toliko lepa.
Ovaj paradoks nije nov. Srbija decenijama ima stabilnu proizvodnju bostana, sa tradicionalnim regionima kao što su Bačka, Banat i Pomoravlje, gde se lubenica gaji generacijama. Tržište je relativno sigurno — ljudi jedu bostan leti, to se ne menja. Ono što se menja jeste ko od te sigurnosti ima koristi. I tu priča postaje zanimljiva.
Trideset dinara na kantar — i matematika koja nešto ne štima
Trenutne cene na kvantaškim pijacama kreću se od trideset do šezdeset dinara po kilogramu. Razlika od dva puta u ceni na istoj pijaci, u istom trenutku, govori više od bilo koje analize. Onaj ko ima dogovorenog kupca i isporučuje kvalitet — staje na gornjoj granici. Onaj ko dođe na pijacu sa robom i nada se najboljem — prima trideset dinara i zahvaljuje.
Proizvođači ove godine računaju na trideset do četrdeset tona po hektaru u tradicionalnoj proizvodnji. Sa folijom i navodnjavanjem, prinosi se mogu udvostručiti. Zvuči sjajno. Ali svaki od tih sistema košta — folija, creva za kap po kap, pumpa, struja, a često i zakup zemljišta na povoljnoj lokaciji. Kad se sve to sabere, i kad te otkupljivač izda u poslednjoj nedelji berbe, ostaješ sa prinosom koji si proizveo, a bez novca koji si planirao.
Možeš imati pedeset tona sa hektara i da odeš u minus, a možeš imati trideset i da zaradiš. Sve zavisi od toga ko ti kupuje i po kojoj ceni. Prinos bez plasmana je gomila bostana na njivi. — iskustvo proizvođača iz Bačke
Berba traje oko mesec dana. Trideset dana da prodaš sve. Nema čekanja, nema magacioniranja, nema pregovaranja sa vremenom. Lubenica je robe koja ne čeka — zri, pada u kvalitetu, i na kraju ostaje na njivi. Taj vremenski pritisak je najveći saveznik otkupljivača i najveći neprijatelj proizvođača.
Mini lubenice — premija koja ima svoju cenu
Posebna priča su mini lubenice, koje na pijaci dostižu sto dvadeset dinara po kilogramu i više. Četiri puta skuplje od običnog bostana. Logično pitanje: zašto onda svi ne prelaze na mini? Odgovor je u onoj drugoj strani jednačine — manji prinosi i znatno veći troškovi, pre svega zbog intenzivnijeg rada. Mini lubenica traži pažnju koju obična ne traži, iako deluje kao ista biljka.
Mini lubenica ti vrati uloženo samo ako imaš obezbeđen plasman pre nego što si je posejao. Bez toga, proizvodnja je lutrija. — iskustvo proizvođača iz centralne Srbije
Ovo je ključno: viša tržišna vrednost može da nadoknadi ulaganja, ali samo ukoliko proizvođač ima obezbeđen plasman. Taj uslov — „ukoliko" — je ono što razdvaja uspešnu proizvodnju od katastrofe. U poljoprivredi nema „ukoliko" koji funkcioniše kao garancija. Ima ugovora, ima dogovora, ima dugoročnih odnosa sa kupcima. Ima ili nema.
Šta ovo znači za proizvođača na terenu
Glavna poruka iz svih iskustava sa terena glasi: lubenica ne donosi uvek visoku zaradu, naročito u tradicionalnoj proizvodnji. Ovo je rečenica koju bi svaki potencijalni proizvođač trebalo da napiše velikim slovima pre nego što potpiše ugovor o zakupu zemljišta. Ključ isplativosti leži u kombinaciji tri faktora — dobri prinosi, savremena tehnologija i sigurno tržište. Odsustvo bilo kog od ta tri čini proizvodnju rizičnom, čak i kada su prinosi solidni.
Problem srpske poljoprivrede nije u tome što ne znamo da proizvedemo. Proizvedemo sto osamdeset hiljada tona lubenica, i to sa rastućim prinosima. Problem je u tome što je proizvodnja postala zasebna veština, a plasman tržišna kocka. Proizvođač koji ulaže u tehnologiju, povećava prinos, optimizuje sortiment — i onda stoji na pijaci i čeka da mu neko ponudi trideset dinara — taj proizvođač radi pola posla. Druga polovina — pronalaženje kupca pre berbe, dogovaranje cene, gradnja odnosa — je deo koji se u Srbiji najčešće prepušta slučaju.
Može se zaraditi, ali ne slučajno
Isplativost proizvodnje lubenica u Srbiji je realna mogućnost, ali ne i garantovan ishod. Oni proizvođači koji kombinuju savremenu tehnologiju sa unapred obezbeđenim kupcima i dobrom organizacijom prodaje ostvaruju solidnu zaradu. Svi ostali kockaju se sa trideset dana berbe i cenom koju ne kontrolišu. A u poljoprivredi, ko se kocka — na kraju gubi. Bostan ne prašta.
Izvor: AgroFin, 19. jul 2026.
💬 0 komentara