Kada ministar poljoprivrede stane pred poslanike i kaže da Srbija već dve godine ne uvozi nijedan kilogram svežeg svinjskog mesa, prvi refleks je skepsa. Ali dr Dragan Glamočić je u Skupštini Srbije bio precizan — uvozimo isključivo zamrznuto meso, i to isključivo zato što nam treba za prerađivačku industriju da ne bi propala naspram strane konkurencije. I tu priča postaje zanimljiva.
Zašto prerađivači ne mogu od jednog svinjčeta da naprave sve
Da biste razumeli zašto Srbija uvozi zamrznuto meso, morate da razumete anatomiju svinje i ekonomiju prerade. Glamočić je to objasnio na način koji retko čujete od ministara — konkretno, bez fraza. Od jednog svinjčeta ne možete dobiti dovoljno šunki, plećki i onih skupih delova koji idu u kvalitetne prerađevine. Prosto je pitanje matematike i biologije — jedna svinja ima onoliko delova koliko ima, i ne možete od nje napraviti ni tri šunke ni pet plećki.
Prerađivačka industrija u Srbiji — a govorimo o fabrikama kobasica, salama, hrenovki, pašteta — mora da ima kontinuiran pristup sirovini određenog kvaliteta i kvantiteta. Ako pravite šunku, treba vam šunka. Ako pravite suvu kobasicu, treba vam leđa. Ako pravite hrenovku, treba vam meso s buta i plećke. Problem nastaje kada domaća proizvodnja ne pokriva sve te segmente istovremeno, u količinama koje industrija zahteva.
„Imate određene delove tela koji se koriste za prerađevinu. Šunke i neki drugi delovi su skupi. Pa ne možete vi od jednog svinjčeta da imate dovoljno svih delova da bi mogli da radite određene proizvode za prerađivačku industriju." — dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede Srbije
Ovo je suština koju mnogi previđaju. Domaći proizvođači svinja u Srbiji proizvode tržišne svinje, a tržišna svinja je optimizovana za klanje — ne za specifične prerađivačke potrebe. Kada fabrika u Bačkoj ili Mačvi treba tri tone šunki nedeljno, a domaće klanice mogu da ponude tonu i po, preostala količina mora da dođe odnekud. I tu na scenu stupa zamrznuto meso iz uvoza.
Dve godine bez uvoza svežeg mesa — šta to znači
Podatak da Srbija dve godine ne uvozi sveže svinjsko meso je zapravo znak da domaća proizvodnja pokriva potrebe tržišta za svežim mesom. To je dobra vest. Sveže meso ide u mesnice, na pijace, u supermarkete — i tu domaći proizvođač drži poziciju. Ali prerađivačka industrija je druga priča.
Glamočić je bio jasan: zamrznuto meso se uvozi da bi prerađivačka industrija bila konkurentna stranim kompanijama. Šta to znači u praksi? Znači da domaće fabrike prerađevina — od velikih igrača kao što su Carnex, Yuhor, Neoplanta, pa do manjih regionalnih proizvođača — moraju da konkurišu na policama sa proizvodima iz EU, iz Mađarske, Nemačke, Poljske. Ako nemaju sirovinu, ne mogu da proizvode. Ako ne proizvode, gube tržište. Ako izgube tržište, gasi se industrija, a sa njom i deo domaće proizvodnje svinja jer nestaje otkupne strane.
Ovo je lanac koji se ne vidi na prvi pogled, ali ga svako ko se bavi poljoprivredom prepoznaje momentalno. Prerađivačka industrija je deo ekosistema — ona ne samo da troši sirovinu, ona je i stvara potražnju koja drži cenu svinja na otkupu. Bez nje, proizvođač svinja je prepušten samo tržištu svežeg mesa, koje je ograničenije i podložnije fluktuacijama.
Mleko koje izvozimo a niko ne priča o tome
Drugi deo Glamočićevog izlaganja u Skupštini bio je kraći ali ne manje važan. Ministar je rekao da Srbija izvozi više mleka nego što uvozi — i da to niko ne spominje. I tu je pogodio srž problema srpske javne percepcije agrara.
Javnost bruji o uvozu poljoprivrednih proizvoda svaki put kada vidi poljsku jabuku u marketu ili uvozni sir na polici. Ali o izvozu — ćutanje. Srbija je neto izvoznik mleka, što znači da naša mlečna industrija proizvodi više nego što domaće tržište apsorbuje. To je rezultat investicija u farmsku proizvodnju, modernizacije mlekara i rasta produktivnosti u poslednjih nekoliko godina.
„Srbija više izvozi mleko nego što ga uvozi i to niko ne spominje." — dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede Srbije
Naravno, izvoz mleka i mlečnih proizvoda ide pretežno u regionalna tržišta — Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Severnu Makedoniju, a deo i u zemlje CEFTA zone. To nije izvoz u Nemačku ili Francusku, ali je izvoz koji drži mlekare u pogonu i otkupnu cenu mleka na nivou koji omogućava proizvođačima da prežive.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Kada ministar u Skupštini kaže da uvozimo zamrznuto meso za prerađivače, proizvođač svinja u Vojvodini koji drži stotinak krmača pita se: „A zašto ne moje?" I to je pitanje koje zaslužuje ozbiljan odgovor. Odgovor je u strukturi proizvodnje. Domaći proizvođači proizvedu dovoljno svinja za sveže meso, ali ne proizvode dovoljno specifičnih teških svinja sa velikim šunkama i plećkama koje prerađivačka industrija traži. To je pitanje rase, ishrane i tehnologije proizvodnje, ne pitanje dobre volje.
S druge strane, prerađivači ne mogu da čekaju da se domaća proizvodnja prestrukturiše — tržište ne čeka. Zato uvoz zamrznutog mesa nije znak slabosti, već pragmatičan potez koji drži industriju u životu. Pitanje koje ostaje je da li Ministarstvo ima strategiju za povećanje domaće proizvodnje teških svinja koje bi zamenile uvoz. Jer uvoz kao rešenje funkcioniše kratkoročno, ali dugoročno znači da novac odlazi iz zemlje umesto u džep domaćeg proizvođača.
Mlečna priča je pozitivnija. Neto izvoz mleka znači da se sektor razvija u pravom smeru. Ali i tu treba biti oprezan — izvoz u CEFTA zonu je osetljiv na političke i ekonomske promene u regionu. Jedan carinski potez Bosne ili Severne Makedonije može da zatvori tržište i napravi višak mleka na domaćem tržištu, što obara cenu.
Glamočić je u Skupštini rekao ono što se u agrarnim krugovima zna, ali se retko čuje javno — da je Srbija u nekim segmentima jača nego što izgleda, a u drugima slabija nego što bi trebalo da bude. Prerađivačka industrija treba domaću sirovinu, a dok je nema, uvoz zamrznutog mesa je tu da pokriva rupu. Pitanje je samo koliko dugo ćemo tu rupu zakrpljavati uvozom, a koliko ćemo je konačno zatvoriti proizvodnjom.
Izvor: AgroFin, 2. avgust 2026.
💬 0 komentara