Kada najviši državni zvaničnik zakorači na njivu, svaka izgovorena reč nosi težinu veću od zvaničnih saopštenja ministarstava. Međutim, dok se sa vrha vlasti čuje optimizam da će ova godina biti bolja od prethodne dve, na terenu proizvođači broje gubitke koji se mere u dinarima po litru. Četvrtog septembra 2026. godine, tokom posete gazdinstvu Stanković u Bagremovu kod Bačke Topole, Aleksandar Vučić je izneo procenu stanja u agraru koja meša dobre vesti o ratarstvu sa priznanjem da stočari imaju gorak zalogaj. Ova poseta nije bila samo protokolarna šetnja kroz useve, već direktno suočavanje sa realnom slikom koju žive naši ljudi.
Politički timing usred žetvenih računica
Poseta visokih državnih zvaničnika poljoprivrednim dobrima u vreme kada se privode kraju glavni žetveni radovi nikada nije slučajna. Tada se najbolje vidi realna slika prinosa i prva reakcija tržišta na ponudu robe koja je stigla u silose. Istorijski gledano, septembar je mesec kada se kristališu odnosi između države i proizvođača, jer se tada definišu očekivanja za narednu setvu i isplatu podrške. Ove godine je fokus bio na tome da se javno potvrdi regularnost subvencija, što je bio gorući problem u prošloj deceniji. Važno je razumeti da se ovde ne radi samo o suvoj statistici, već o likvidnosti hiljada domaćinstava koja čekaju državni novac da bi opstala do proleća. Bez tog novca, mnogi ne bi mogli ni da pripreme zemlju za novu sezonu, što bi ugrozilo celu proizvodnju.
Šta su rekle brojke i proizvođači na terenu
Tokom razgovora sa domaćinima u Bagremovu, predsednik je istakao da cene kukuruza i pšenice treba da budu pristojne, dok se za soju očekuje veća cena zbog slabijeg roda. Ova informacija je ključna za ratarski sektor, jer manji prinos soje obično diktira višu tržišnu vrednost, što može delimično kompenzovati gubitke u volumenu. Ipak, najburnija rasprava vođena je oko stočarstva, konkretno oko proizvodnje mleka koja je na ovom gazdinstvu veoma razvijena. Domaćini su izneli podatak da dnevno predaju i po 1.000 litara mleka Šabačkoj mlekari, što ih svrstava u ozbiljne proizvođače na severu Bačke. Uprkos obimu proizvodnje, suočavaju se sa izazovom koji preti njihovim marginama profitabilnosti.
Redovne su, redovno se plaćaju. Nema kašnjenja. Dakle, to nije kao ranije, ko dohvati, pa čeka i godinu, pa dve, pa tri. — Aleksandar Vučić, predsednik Srbije
Ova izjava direktno cilja na istorijski problem kašnjenja subvencija koji je mučio sektor do pre sedam ili osam godina. Predsednik je naglasio da sada sve stiže na vreme, iako iznosi možda nisu uvek onoliki koliki bi proizvođači želeli. Ipak, predstavnici gazdinstva su ukazali na drugi, možda i kritičniji problem koji država teže kontroliše. Oni su istakli da subvencije za mleko nisu male, ali da od prošle godine imaju problem sa padom cene mleka. Konkretan broj koji su proizvođači izneli tokom sastanka bio je pad od dvadeset dinara po litru u odnosu na prošlu godinu. Ovo je značajan udar na budžet svakog gazdinstva, posebno kada se pomnoži sa dnevnim kapacitetom od hiljadu litara. Na pitanje da li bi država mogla da pomogne u rešavanju ovog problema, odgovor je bio da država na cenu mleka ne može da utiče jer se ona formira tržišno. Ipak, dato je obećanje da će se gledati da se pronađe neki drugi način da se proizvođačima pomogne u ovoj situaciji.
Tržišna cena versus državna zaštita
Ovo što smo čuli u Bagremovu otvara staro pitanje odnosa države prema tržišnim mehanizmima u poljoprivredi. Kada predsednik kaže da država ne može da utiče na cenu mleka, on tehnički govori istinu u okvirima slobodnog tržišta, ali poljoprivreda retko kada funkcioniše kao čist slobodni tržišni segment. Pad od dvadeset dinara po litru nije samo statistička fluktuacija, već za mnoga gazdinstva predstavlja razliku između opstanka i gašenja proizvodnje. Ako država tvrdi da subvencije stižu redovno, a cena proizvoda drastično pada, pitanje je da li je ta regularnost dovoljna da pokrije rastuće troškove proizvodnje. Gubitak od dvadeset hiljada dinara dnevno na jednom gazdinstvu je suma koja se ne može tek tako ignorisati.
Problem sa sojom i žitaricama deluje rešivijim jer su to robne berze sa jasnim cenama, dok je mleko podložno dogovorima između mlekara i proizvođača. Činjenica da se pominje Šabačka mlekara kao otkupljivač govori o dugim lancima snabdevanja koji mogu uticati na konačnu cenu na imanju. Proizvođači traže sigurnost, a ne samo obećanje da će se tražiti drugi način pomoći. U agraru se zna da vremenski rokovi ne trpe neodređenost, jer krave ne čekaju državne komisije da bi dale mleko. Potrebno je videti da li će se taj drugi način pomoći materijalizovati kroz nove mere ili će ostati na nivou verbalne podrške.
Regularnost subvencija je svakako napredak u odnosu na period od pre pet ili šest godina, kada su kašnjenja bila hronična. To daje proizvođačima mogućnost da planiraju, ali ne rešava problem niskih otkupnih cena koje diktira tržište. Poljoprivreda ne sme biti prepuštena samoj sebi kada su u pitanju strateški proizvodi poput mleka i mesa. Država mora imati instrumente da stabilizuje tržište kada ono krene nizbrdo, inače gubimo proizvođače koje smo godinama gradili.
Na kraju dana, poljoprivrednici ne žive od obećanja da će godina biti bolja, već od realnog priliva novca na račun. Država može da se pohvali da nema kašnjenja subvencija, ali ako tržište uruši cenu osnovnog proizvoda, ta regularnost postaje samo delimična uteha. Istina je uvek na terenu, u knjigama gazdinstava, a ne u izjavama tokom protokolarnih poseta.
Izvor: Agro TV, 4. septembar 2026.
💬 0 komentara