Postoje sela koja umiru tiho, dok se u drugima rađa novi život uz zvuk mašina i dečiju viku. Dok većina medija broji odlaske, Ministarstvo za brigu o selu izveštava o dolascima, jer je ovih dana potpisano još 114 ugovora za kupovinu seoskih kuća sa okućnicom. Brojke pokazuju da se trend polako menja, ali pitanje je da li je ovo dovoljno da zaustavi decenije propadanja. Za Kristinu i Davida iz Bačkog Petrovog Sela, papir iz ministarstva znači nešto mnogo više od statistike – znači miris zemlje i sigurnost za njihovu bebu.
Povratak korenima ili beg od grada
Kada gledamo širu sliku, ovi potpisi nisu samo administrativni čin već pokušaj da se zaustavi iseljavanje iz ruralnih sredina. Program postoji već neko vreme, ali tek sada vidimo konkretne rezultate koji izlaze iz okvira probnih projekata. Istorijski gledano, srpsko selo je decenijama gubilo bitku sa urbanizacijom, ostavljajući za sobom napuštene ognjišta i zarasle njive. Sada se država pokušava da se nametne kao faktor koji će tu trend-liniju preokrenuti, nudeći krov nad glavom kao početni kapital za život na selu.
Ovo je važno sada jer poljoprivreda Srbije ne može da funkcioniše bez ljudi koji će da rade na zemlji. Mladi poljoprivrednici su često pominjani u strategijama, ali retko viđeni u praksi bez podrške. Ovaj program pokušava da reši osnovni problem – gde živeti dok se čeka prva renta ili rod. Bez rešenog stambenog pitanja, teško je očekivati da će neko ulagati u navodnjavanje ili nove zasade. Kontekst je jasan: država daje kuću, ali na vlasniku je da od nje napravi dom i izvor prihoda.
Ko su novi domaćini i gde ostaju
Podaci iz Ministarstva za brigu o selu otkrivaju zanimljivu demografsku sliku novih vlasnika. Od 114 novopotpisanih ugovora, obuhvaćeno je 83 sela u 41 lokalnoj samoupravi širom Srbije. Prosečna starost dobitnika je oko 30 godina, što je ključna informacija za svaku analizu agrarne politike. Među njima nisu samo parovi, već i samohrani roditelji i pojedinci koji su odlučili da promene sredinu. Jedna trećina novih vlasnika dolazi direktno iz gradova, dok ostali već žive na selu i žele da se osamostale uz porodicu.
Bačko Petrovo Selo izdvaja se kao apsolutni rekorder ovog programa. Kroz ovaj sistem tamo je oživelo 117 kuća, a stiglo je više od 500 novih stanovnika. To je značajan broj za jednu lokalnu zajednicu i pokazuje da Vojvodina ima potencijal da privuče ljude ako postoje uslovi. Pored njih, po broju korisnika ističu se Bečej, Sombor, Bačka Palanka, Knjaževac, Aleksinac i Dimitrovgrad. Samo ove godine novi dom obezbeđen je za 387 porodica i pojedinaca, dok je od početka programa gotovo 4.400 seoskih kuća dobilo nove vlasnike. Oko 18.000 ljudi tako je dobilo priliku da život započne ili nastavi u seoskoj sredini.
Priče iza brojeva su ono što daje težinu ovom poduhvatu. Kristina i David su se uselili u svoj dom nakon prijave na konkurs, a njihova želja je bavljenje životinjama i stočarstvom. David je iz grada došao na selo zbog mira i uslova za porodični život, a sada kada imaju bebu, sopstvena kuća im znači još više. S druge strane, studentkinja agronomije Nikolija Milošević iz Smederevske Palanke odlazi u Mojsinje kod Čačka. Njen plan je konkretan i vezan za vinogradarstvo i proizvodnju vina. Jovana Damjanović sa sinom iz Knjaževca prelazi u selo Rgošte, gde planira restauraciju nameštaja.
Sada smo svoj na svome i to smo oduvek želeli — Kristina, nova vlasnica kuće u Bačkom Petrovom Selu
Ovi primeri pokazuju da motivacija nije uvek isključivo poljoprivredna. Za neke porodice kuća znači mogućnost da prošire proizvodnju, a za druge da deca odrastaju u mirnijem okruženju. Program je važan i za mlade koji već žive na selu, ali žele da se osamostale i ostanu uz imanje na kojem su odrasli. Ipak, ostaje pitanje održivosti ovih projekata nakon što se završi euforija oko useljenja.
Šta ove brojke znače za srpski agrar
Kao neko ko godinama prati dešavanja na terenu, moram da budem iskren – 4.400 kuća je dobar početak, ali nije rešenje sistema. Srbija ima hiljade napuštenih domaćinstava, a broj od 18.000 ljudi koji su se vratili ili ostali je kap u moru u odnosu na ukupan pad populacije. Ono što je ohrabrujuće je profil ljudi. Prosečna starost od 30 godina znači da imamo radno sposobnu snagu koja može da nosi teret porodičnih gazdinstava. Kada mladi poput Nikolije biraju voćarstvo i vino, to signalizira pomak ka dodatoj vrednosti, a ne samo ka sirovoj proizvodnji.
Međutim, kuća je samo zidovi. Ono što sledi je mnogo teži deo posla. Infrastruktura, putevi, pristup tržištu i otkupne cene su ono što će odlučiti da li će ovi ljudi ostati za pet godina. Država je uradila svoj deo dajući nekretninu, ali sada mora da osigura da ti ljudi imaju gde da prodaju mleko, grožđe ili nameštaj. Ako se ovo završi samo doseljavanjem bez ekonomskog plana, rizikujemo da se ove kuće ponovo ugase. Subvencije za početak proizvodnje moraju pratiti ove ugovore o kupovini kuća.
Takođe, zanimljivo je da jedna trećina dolazi iz gradova. To govori da urbanog stanovništva koje razmišlja o povratku korenima ima, ali im je nedostajao okidač. Finansijska barijera za kupovinu imanja je često bila previsoka. Sada kada je taj prag uklonjen, vidimo da interesovanje postoji. Ostaje da se vidi da li će lokalne samouprave u mestima poput Dimitrovgrada ili Aleksinca uspeti da zadrže ove ljude kroz lokalne ekonomske politike.
Domaćinstvo se ne gradi samo od cigle
Na kraju, svi ovi ugovori i svečana potpisivanja su samo prvi korak na dugom putu. Pravi uspeh ovog programa ne meri se brojem overenih papira u ministarstvu, već brojem dimnjaka iz kojih ide dim za pet godina. Ljudi poput Kristine, Davida i Nikolije imaju priliku kakvu njihovi roditelji nisu imali, ali teret održivosti je na njihovim leđima.
Država je dala šansu, ali zemlja ne prašta greške i ne prihvata polovične mere. Ako ovi novi domaćini uspeju, biće to najbolja reklama za život na selu koju niko ne može da kupi. Ako ne, ostaće još 4.400 praznih kuća kao spomenik pokušaju koji nije doveo do kraja.
Izvor: Agromedia, 5. septembar 2026.
💬 0 komentara