Polja u Banatu već mesecima žute pod nemilosrdnim suncem, ali ono što više peče od vremenske nepogode jeste hladna tišina iz Beograda. Dok kombajni stoje jer se žetva više ne isplati, predstavnici proizvođača su se vratili sa sastanka kod ministra praznih šaka. Ovo nije samo priča o lošem rodu, već o sistemu koji koči motore onima koji hrane državu. Umesto konkretnih rešenja, poljoprivrednici su dobili opšte fraze koje ne mogu da se unovče na šalteru banke niti u prodavnici repromaterijala.
Kalendar subvencija nasuprot realnosti
Sastanak između Saveza agrarnih udruženja Vojvodine i ministra Dragom Glamočićem održan je pre dva dana, tačno 16. septembra 2026. godine, i trebalo je da bude prekretnica. Prema zvaničnom kalendaru subvencija, novac namenjen za nabavku semena trebalo je da legne na račune tokom septembra i oktobra, što znači da smo već ušli u kritičnu zonu. Poljoprivrednici su očekivali datum isplate obećanih 17.000 dinara pomoći po hektaru, ali su umesto toga dobili uveravanja da će se učiniti sve da novac stigne što pre. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da Ministarstvo poljoprivrede nije odgovorilo ni na direktno pitanje agencije Beta u vezi sa datumom isplate, što stvara vakuum neizvesnosti.
Ovo ćutanje dolazi u trenutku kada likvidnost gazdinstava nikada nije bila upitnija. Polovina proizvođača nije uspela da vrati dugove za repromaterijal nabavljen još za prolećnu setvu. Kada se na to doda izostanak subvencija, lanac isplata se prekida, a dobavljači postaju nervozni. Nije reč samo o jednoj kulturi ili jednom regionu, već o sistemskom problemu koji preti da zaustavi proizvodnju u narednom ciklusu. Strah od nepoznatog tera ljude da prave loše poslovne poteze u pokušaju da pokriju rupe u budžetu.
Cene, prinosi i matematika opstanka
Na terenu se brojevi ne slažu u korist onoga koji radi zemlju, a razlike u cenama su više nego očigledne. Otkupna cena suncokreta u Srbiji trenutno iznosi 48 dinara po kilogramu, dok se preko granice, u Mađarskoj, plaća 58 dinara. Razlika od deset dinara po kilogramu je ogromna kada se pomnoži sa tonama, ali Nađ ističe da proizvođači nemaju mogućnost da izvezu robu u susednu zemlju. Ostaju zarobljeni na domaćem tržištu gde cena ne pokriva ni osnovne troškove proizvodnje, posebno zbog drastično umanjenih prinosa usled suše.
Prinosi suncokreta variraju zavisno od lokacije, što govori o nejednakosti udara suše širom regiona. Proizvođači čije su njive bliže Dunavu imali su nešto bolji rod, od 1.000 do 1.300 kilograma po jutru, što je mera od 57 ari. Nasuprot tome, u Banatu i drugim delovima Vojvodine prinosi su se kretali između 700 i 800 kilograma po jutru. Situacija sa sojom je još dramatičnija, jer je prosek iznosio oko 300 kilograma po jutru. Kod pojedinih gazdinstava došlo je do toga da su odustali od žetve jer bi trošak rada kombajna bio veći od vrednosti dobijenog roda.
Nismo dobili odgovor koji smo očekivali. Glamočić je rekao da će učiniti sve da isplata bude što pre, ali bez konkretnog datuma — Mikloš Nađ, predsednik Saveza agrarnih udruženja Vojvodine
Čak ni voće, koje je ove godine dobro rodilo, nije donelo očekivani mir u kuće velikih proizvođača. Problem je nastao na drugoj strani, pa su radnici za berbu bili toliko skupi da su progutali većinu profita. Sve ovo se dešava dok ministarstvo ćuti na pitanja novinara, ostavljajući proizvođače da sami tumače naredne korake. Neizvesnost postaje skuplja od same suše jer onemogućava bilo kakvo dugoročno planiranje.
Ekonomija neizvesnosti i strukturni problem
Ono što se krije iza ovih brojki nije samo loša godina, već ogoljena struktura srpske poljoprivrede koja ne trpi mnogo grešaka. Razlika u ceni suncokreta između Srbije i Mađarske od 48 prema 58 dinara pokazuje da smo izvoznici sirovine zarobljeni u lokalnim okvirima bez pristupa boljim tržištima. Kada prinos padne na 300 kilograma soje po jutru, matematika postaje nemilosrdna. To nije više pitanje profitabilnosti, već pitanje da li se uopšte isplati izaći na njivu. Odustajanje od žetve je krajnji čin očaja koji govori više od bilo koje statistike.
Činjenica da pedeset odsto proizvođača nije vratilo dugove za prolećnu setvu signalizira da je likvidnost sektora na istorijski niskom nivou. Subvencija od 17.000 dinara za seme nije socijalna pomoć, već sredstvo za opstanak lanca proizvodnje. Kašnjenje tog novca u septembru, kada treba plaćati jesenje radove i dugove, direktno ugrožava setvu za narednu godinu. Ministarstvo mora da shvati da fraza "učinićemo sve" ne plaća dizel niti servis mašina. Poljoprivrednici su navikli na rizik od vremenskih nepogoda, na to ne mogu da utiču.
Međutim, rizik od administrativne neizvesnosti i kašnjenja države je nešto što se može kontrolisati. Kada se suša spoji sa ćutanjem institucija, rezultat je gašenje gazdinstava. Ne sme se dozvoliti da dobri prinosi voća budu poništeni skupom radnom snagom, niti da žitarice ostanu u polju jer se žetva ne isplati. Država mora da izađe sa datumom, a ne sa nadom. Poljoprivrednik ne može da gaji uspeh na osnovu obećanja, već na osnovu sigurnosti.
Ako se novac ne isplati u zakonskom roku, posledice neće osetiti samo pojedinci, već cela prehrambena industrija koja zavisi od domaće sirovine. Vreme je da se reči pretvore u uplatnice, jer njiva ne čeka birokratske procedure. Tišina iz ministarstva postaje bučna opomena da neko mora da preuzme odgovornost pre nego što bude kasno.
Izvor: Biznis.rs, 18. septembar 2026.
💬 0 comments