Peti Miholjski susreti u Podgorcu, kod Ražnja, proteklog vikenda bili su pozornica na kojoj je ministar Milan Krkobabić izneo brojku kakva se u srpskom selu čeka godinama — 53,4 miliona dinara uloženih u opštinu kroz programe Ministarstva za brigu o selu. Ali iza te cifre stoji nešto što nijedan ministar ne voli da kaže naglas: pitanje šta ostaje kad se kamere ugase, kad se fotografije arhiviraju i kad poslednji autobus iz Beograda krene nazad. Jer u Podgorcu, kao i u hiljadu drugih srpskih sela, svečanost traje jedan dan. Život je svaki drugi.
Država koja je konačno smogla para za selo
Ovo ministarstvo nastalo je sa jednom jedinom idejom — da zaustavi odumiranje srpskog sela. Nije poljoprivredni resor, nije ministarstvo za puteve, nije ministarstvo za zdravstvo. Ovo je kabinet koji se bavi onim što velike agrarne strategije redovno preskaču: kućama, autobusima, zadrugama, lokalnim zanatlijama, onim starim pekarama i stolarima bez kojih selo prestaje da bude selo.
Program kupovine seoskih kuća sa okućnicom, besplatan prevoz za meštane, podrška zemljoradničkim zadrugama, podsticaji za male privrednike — sve su to instrumenti koji zvuče skromno dok ih neko ne primeni na konkretnom selu od petsto duša. Tada postaju razlika između života i gašenja.
Ražanj je, nažalost, tipski primer opštine koja se davi u depopulaciji. U Rasinskom okrugu, na pola puta između Kruševca i Niša, sa razbacanim selima i sve manje stanovnika, svaka mlada porodica koja ostane je događaj. Svaki minibus koji povezuje zaboravljeni zaseok sa školom ili ambulantom — gotovo pa čudo. Eto zašto je Krkobabić došao baš tu, sa brojkom koja se u javnosti retko viđa.
Jedanaest porodica, jedan minibus i dve zadruge
Krkobabić je pred meštanima Podgorca izneo konkretne podatke, ne apstrakcije. Kroz Program kupovine seoskih kuća sa okućnicom jedanaest porodica dobilo je šansu da krene ispočetka ili da nastavi započeto. Među njima je i porodica Jovane Milićević i Marka Milovanovića iz Praskovča — troje dece, kuća stečena kroz program, lokalna škola umesto gradske.
Tu lista nije gotova. Treću godinu za redom meštanima Ražnja na raspolaganju stoji minibus koji povezuje okolna sela sa školom, opštinom, domom zdravlja. Ministarstvo je podržalo rad dve zemljoradničke zadruge, a kroz program podrške razvoju privrednih aktivnosti sredstva idu lokalnim preduzetnicima — stolarima, pekarima, frizerima.
Ulaganje u nerazvijene opštine strateško je opredeljenje države, a cilj je da ljudi na selu imaju uslove za život, rad, privređivanje i povezivanje sa drugim mestima — Milan Krkobabić, ministar za brigu o selu
Te reči zvuče poznato. Svaki ministar, svaki premijer, svaki predsednik u poslednjih trideset godina izgovorio je nešto slično. Razlika je u tome što Krkobabićevo ministarstvo, ako su mu verovati brojkama, zaista ima rezultate — hiljadu dvesta dvadeset četiri sela u kojima su programi realizovani, sto četrdeset devet opština u kojima se sprovode, desetine hiljada ljudi koji koriste besplatan prevoz.
Pedeset tri miliona — korak napred od nule
Računica je gruba, ali otprilike jasna. Petnaest miliona za kuće, desetak za prevoz, ostatak za zadruge i preduzetnike. Za beogradsku opštinu to je sitniš, novac za jedan kafić na obali Save. Za Ražanj, opštinu sa manje od deset hiljada stanovnika i budžetom koji jedva pokriva osnovne troškove, to je ozbiljan priliv.
E sad, treba biti pošten do kraja. Pedeset tri miliona nije mnogo kad se podeli na jedanaest porodica, dve zadruge, jedan autobus i nekoliko preduzetnika. Ali u srpskim selima, gde država decenijama nije ulagala ni u puteve ni u domove zdravlja, čak i ovoliko ulaganje menja svakodnevicu. Jedna kuća sa okućnicom znači jednu manje praznu zgradu. Jedan minibus znači da baka iz zaseoka ne mora da pešači pet kilometara do ambulante po kiši i snegu. To nije malo — čak i kad neko u Beogradu misli da jeste.
Hiljadu dvesta dvadeset četiri sela — ponos ili priznanica
Krkobabić je u Ražnju podvukao da je Podgorac jedno od hiljadu dvesta dvadeset četiri sela u Srbiji u kojima su do sada realizovani programi ministarstva. Na prvi pogled, brojka impresionira. Na drugi, Srbija ima oko četiri hiljade sedamsto naselja. Pokriveno je, dakle, nešto manje od četvrtine. To je istovremeno i uspeh i poraz — uspeh jer su programi stigli do toliko mesta, poraz jer još tri četvrtine sela čeka.
A pitanje koje se postavlja glasno, ali se retko čuje u javnim nastupima, jeste šta sa selima koja nisu u programu. Šta sa brdsko-planinskim područjima istočne Srbije, šta sa zaboravljenim selima u okolini Babušnice, Dimitrovgrada, Crne Trave? Tamo nema ni minibusa, ni zadruga, ni programa kupovine kuća. Tamo se i dalje čeka da neko dođe sa brojkom.
Miholjski susreti — više od manifestacije
Peti Miholjski susreti opštine Ražanj nisu samo proslava ni još jedan kulturno-zabavni program na trgu. To je godišnji obračun — šta je urađeno u prethodnih dvanaest meseci, koliko je novca stiglo, koliko je ljudi ostalo. Za malu opštinu kao što je Ražanj, susreti su i način da se meštani okupe, da selo makar na jedan dan oseti kao centar sveta, da lokalna privreda — ono malo pekara, stolara, trgovina — dobije promet koji inače ne bi imala.
Svaka kuća koja se naseli, svaki minibus koji povezuje selo sa svetom, svaka zadruga koja opstane — pobeda je to nad statistikom odumiranja. Ali samo ako iza svega stoji sistemska namera, a ne paušal za još jednu turu fotografija
Ali upravo tu leži opasnost. Kad se od ministarstva napravi priča o uspehu, lako se zaboravi da su sela u Srbiji u tako lošem stanju da je i najmanji pomak razlog za slavlje. Pedeset tri miliona za Ražanj jesu korak napred, ali korak napred od nule ne znači da ste stigli daleko.
Šta ostaje kad se program završi
Ono što se na ovakvim skupovima retko čuje jeste pitanje šta kada se program završi. Šta kada jedanaest porodica koje su dobile kuće shvati da u selu nema posla, nema doktora, nema budućnosti za decu? Da li će Jovana i Marko iz Praskovča ostati u svojoj kući za pet godina, ili će deca, kad krene srednja škola, povesti roditelje u grad? Da li će dve zadruge koje ministarstvo podržava preživeti bez te podrške, ili će se ugasiti čim se novac ispreči ispred njih?
Programi Ministarstva za brigu o selu su nužni, korisni i u mnogim slučajevima jedina šansa da neko selo preživi. Ali oni nisu zamena za sistemsko rešenje — za agrarnu politiku koja će mladom poljoprivredniku omogućiti da od zemlje živi dostojanstveno, za zdravstveni sistem koji će pokrivati svako selo, za školu koja neće biti na pola sata vožnje od kuće. Bez tih stvari, kuća sa okućnicom je samo adresa — ne i život.
Miholjski susreti u Podgorcu su lepa slika. Krkobabić je doneo brojke, ministarstvo je donelo novac, meštani su dobili dan slave. Ali slike ne hrane, a brojke na papiru ne garantuju da će Jovana i Marko za pet godina i dalje biti u Praskovču sa svojom decom. Ako iza svega ne stane ozbiljna, dugoročna strategija za srpsko selo — ne nova ministarstva, novi programi, nove svečanosti — onda ćemo se za pet godina na istom mestu brojati iste priče. Samo što će nas biti manje, a praznih kuća više.
Izvor: AgroFin, 26. septembar 2026.
💬 0 komentara