Kilogram žive vage teleta simentalca u Mačvanskom okrugu već nedeljama drži onu magičnu cifru od hiljadu dinara. Istovremeno, sto pedeset kilometara dalje, u Braničevskom okrugu, uzgajivači za istu kategoriju dobijaju tačno dve stotine dinara manje. Raški se drži na devetsto, Užice je palo na sedamsto dvadeset. Četiri okruga, četiri različite cene, ista roba. I svaki put kad neko u Beogradu kaže da je srpsko stočarstvo "tržišno uređeno", vredi podsetiti ga na ovu matematiku.
Puls koji više nije ujednačen
STIPS-ovi nedeljni preseci odavno nisu samo tabela za arhivu. Oni su rendgenski snimak srpskog stočarstva, a slika na njemu poslednjih meseci izgleda kao da je snimana u pokretu. Dok se tovni bikovi u centralnoj i zapadnoj Srbiji drže između 440 i 470 dinara po kilogramu, telad igra potpuno drugačiju igru.
Simentalac je, složićemo se, postao neka vrsta brenda. Ne samo kod domaćih poljoprivrednika koji znaju da ova rasa ima svoju težinu na tržištu, već i kod izvoznika koji za nju na granici mogu da izvuku premiju. Tu premiju danas ubiru pre svega proizvođači u Mačvi, Pomoravlju i delovima zapadne Srbije. Ostali gledaju sa strane i čekaju svoj red, koji, sudeći po poslednjim brojkama, neće stići pre zime.
Problem je u tome što kilogram žive vage nije isto što i kilogram obrađenog mesa, a kamoli čist prihod nakon što se oduzmu troškovi tova, transporta i svega onoga što jedan stočar mora da plati pre nego što uopšte sedne da prebroji zaradu. Ali psihološki efekat ovakvih regionalnih razlika na čitavu proizvodnu mrežu – to je nešto što se ne može meriti brojkama.
Pregled po kategorijama: ko dobija, ko gubi
Krenimo od govečeg sektora, jer tu su razlike najdrastičnije. U klanicama oko Loznice tovni bikovi simentalci plaćaju se 460 dinara po kilogramu, što je skok u odnosu na prethodne sedmice. Međutim, u Srednjebanatskom okrugu tovna junad teža od 480 kilograma pala je na dominantnih 430 dinara. Trideset dinara razlike na prvi pogled zvuči malo, ali za kamion sa tridesetak grla to je ozbiljan novac koji se gubi na putu od farme do klanice.
Užice je zasebna priča. Tovni bikovi teži od 500 kilograma na stočnoj pijaci pali su na na 440 dinara, dok klaničari na istom području otkupljuju telad po 720, a krave za klanje po svega 320 dinara za kilogram. Svaka od ovih cena nosi svoju logiku: bikovi padaju jer su teški i teže se plasiraju, tele se drži jer postoji stabilna tražnja za kvalitetnim junećim mesom, a krave za klanje su jasno svrstane u kategoriju sirovine za preradu.
U Raškom regionu slika je za nijansu bolja. Telad do 160 kilograma drže 900 dinara, tovni bikovi 460, krave za klanje 330 dinara. To je zapravo kompletna vertikala stočarske proizvodnje u tri brojke, na nešto više od sto kilometara razdaljine od Mačve do Kraljeva.
Mačva drži svoju poziciju jer ima tradiciju izvoza i blizinu velikih klanica, ali poljoprivrednik u Banatu nije pao zato što je lošije radio – pao je jer ga je pogodila slabija tražnja i višak junadi na tržištu — analitičar tržišta stoke, STIPS
Svinjarstvo na ivici, ovčarstvo na prekretnici
Svinjari su u potpuno drugačijoj situaciji, i to ne na bolje. U Podrinjskom regionu zabeležen je rast cene prasadi od 16 do 25 kilograma na 370 dinara, tovne svinje od 80 do 120 kilograma drže stabilnih 230 dinara, a isti iznos za tovljenike važi i kod klaničara u Beogradu i okolini. Međutim, u Južnobačkom regionu prasad je pala na 300 dinara. Sto dinara razlike za istu kategoriju u razmaku od dva regiona nije tržište – to je raspad sistema.
Pomnožite to sa grlom od dvadeset kilograma i dobićete dve hiljade dinara razlike po prasetu. Za farmu sa tridesetak krmača koja godišnje proda četiri hiljade prasadi, to je osam miliona dinara prihoda koji se gubi ili dobija zavisno od toga u kom ste okrugu slučajno završili. Razlika je između ulaganja u novu mehanizaciju i odluke da se farma jednostavno ugasi.
Kada imate ovakvu razliku između dva regiona, nešto nije u redu – ili je višak prasadi, ili su otkupljivači ostali bez obrtnog kapitala — dugogodišnji stočar iz Vojvodine
Ovčari su u specifičnoj, ali ipak nešto boljoj poziciji. U klanicama oko Kikinde jagnjad je pala na 430 dinara, u Kraljevu se drže 450 dinara na stočnoj pijaci, a u Jablaničkom klaničari daju punih 500 dinara. Ovce se kreću u rasponu od 200 dinara u Jablaničkom i Leskovcu, jarad u Leskovcu ide po 350, a u Kraljevu dostiže isti iznos kao jagnjad – 450 dinara. Razlika između juga i severa Srbije kad su ovce u pitanju klasično je pitanje kupovne moći i tradicije potrošača pred verske praznike, kad se jagnje najčešće i traži.
Šta sve ovo govori o stočarstvu u 2026. godini
Ako neko još misli da je cena goveda u Srbiji jedinstvena kategorija, posle ovog preseka mora da promeni mišljenje. Imamo Mačvu na hiljadu, Braničevski na osamsto, Raški na devetsto, Užice na sedamsto dvadeset. To nije tržište – to je teritorijalna lutrija u kojoj se poljoprivrednik u Pocerini smeje do ušiju, dok poljoprivrednik u Požarevcu gleda u prazno i preživljava sa petnaest do trideset odsto nižom cenom za istu robu.
Istovremeno, pad cene prasadi u Južnobačkom na 300 dinara, posle viših vrednosti u ranijem periodu, jasno signalizira da je domaća ponuda svinja prešla tražnju, ili da su prerađivači prešli na uvoz iz Evropske unije po dumping cenama. To je scenario koji bi trebalo da zabrine Ministarstvo poljoprivrede znatno više nego što to trenutno izgleda. Jer gde nema konkretne reakcije države, tu nema ni zaštite domaćeg proizvođača – ima samo tržišne geometrije koja nemilosrdno kažnjava one koji su se zatekli na pogrešnoj strani mape.
Za ovčare, jagnjad iznad 500 dinara u Jablaničkom i okolini Leskovca pokazuje da postoji tržište za kvalitetno jagnjeće meso, ali samo tamo gde se kupuje za tradicionalne potrošače i verske praznike. U Vojvodini i Beogradu, gde je jagnje ređe na trpezi, cene padaju ispod 450 dinara i proizvođač se s razlogom pita da li mu se ovaj posao uopšte isplati.
Cena nije sve, ali bez cene nema farme
Ono što bi svaki stočar u Srbiji trebalo da zapamti posle ovakvog preseka jeste da razlika od dve stotine dinara po kilogramu između dva regiona nije statistička greška i nije tržišna sitnica. To je realnost u kojoj neko gradi novu štalu i proširuje farmu, a neko razmišlja o prodaji stada.
U toj realnosti, država koja nema jasnu regionalnu strategiju za stočarstvo ostavlja proizvođače da se takmiče jedni protiv drugih, umesto da zajedno traže put ka inostranom tržištu. Cena teladi od hiljadu dinara u Mačvi je dobra vest za mali broj ljudi. Za sve ostale, to je podsetnik koliko je srpsko stočarstvo i dalje nepredvidivo – i koliko bi nam jedan ozbiljan nacionalni plan za izvoz junetine i jagnjetine bio preko potreban. Dok se to ne desi, STIPS-ovi preseci će i dalje biti samo mesečni pregled razlika koje poljoprivrednici sami moraju da savladavaju, bez jasnog signala iz Beograda da iza njih stoji neko sa vizijom. A bez te vizije, hiljadu dinara za kilogram ostaje samo cifra sa papira, a ne stvarnost na farmi.
Izvor: AgroFin, 26. septembar 2026.
💬 0 komentara