Kad Branko Jevtić iz Lipovca kod Topole ovog septembra uđe među redove svog vinograda, prvo što pomisli nije zarada. Pomisli — preživeo sam još jednu godinu. Posle strašnog leta 2025, kad mu je grad uništio gotovo čitav rod, ovo je sezona koja bi trebalo da donese predah. Belo grožđe stoji kao zlato, šećeri i kiseline gotovo idealni, sve ono po čemu se vina pamte. A onda dođe otkupljivač, spusti cifru na papir, i čovek shvati da je priroda bila dobra prema njemu — ali tržište nije.
Za kilogram najkvalitetnijeg belog grožđa od njega nude najviše devedeset dinara. Za crvene sorte, ponekad, ni pedeset. Organizovanog otkupa, kaže Jevtić, praktično nema. Cena ne pokriva ni ono što je uložio prethodnih meseci. Sezona je dobra. Ali dobra sezona, na srpski način, ne znači nužno i dobra zarada.
Kad avgust postane septembar u vinogradu
U Srbiji se vinogradari odavno ne ravnaju po kalendaru koji su učili od očeva i dedova. Ravnaju se po meteorološkim izveštajima, a oni su sve nemilosrdniji. Prema podacima Republičkog hidrometeorološkog zavoda, avgust 2026. bio je najtopliji i drugi najsušniji avgust u Srbiji od 1951. godine, sa srednjom temperaturom za približno 3,7 stepeni iznad normale za razdoblje od 1991. do 2020. To nije mala razlika — to je ceo jedan klima-kontekst koji se promenio u tišini.
Šta se dešava u čokotu kad temperatura ode toliko iznad proseka? Grožđe dobija signal da mora da sazri brže nego što bi trebalo. Voda isparava, koncentracija šećera raste, arome i fenoli koji daju boju, miris i karakter još nisu stigli da se razviju. Stručnjaci to zovu prisilno sazrevanje — bobica pokazuje zrelost na papiru, a u vinu se to oseti kao neuravnoteženost. Belo grožđe je u većini rejona ipak dobro ocenjeno, ali suša je već pokazala zube. Smanjeni prinosi, ubrzani gubitak kiselina, poremećena ravnoteža između šećera, boje i mirisa — to je cena koju loza plaća za našu klimatsku neodgovornost.
Klimatske promene već menjaju kalendar berbe, uslove proizvodnje i karakteristike budućih vina. Prilagođavanje nije opcija — to je uslov opstanka. — Doc. dr Darko Jakšić, Institut za ekonomiku poljoprivrede
Prilagođavanje, naravno, nije besplatno. Pažljiviji izbor položaja, sorte, podloge, upravljanje lisnom masom, navodnjavanje gde god ima vode — sve su to investicije koje mali srpski vinogradar jedva izvlači iz džepa. A država, koja bi trebalo da razume da se tu ne radi o hirima nego o opstanku sektora, za sada nudi samo tišinu.
Sedam hiljada osamsto hektara — i to je, izgleda, naš plafon
Ovde dolazimo do brojke koja bi trebalo da zabrine svakog ko misli da Srbija ima vinski sektor. U Vinogradarski registar upisano je svega oko 7.800 hektara komercijalnih vinograda. U poslednje tri godine godišnje se podiže manje od 140 hektara novih zasada. To nije dovoljno ni da pokrije krčenje starih vinograda, a kamoli da se napravi iole ozbiljniji iskorak. Za poređenje koje boli — samo jedna ozbiljnija vinogradarska regija u Francuskoj ili Italiji ima više hektara nego cela Srbija.
Tri vinogradarska regiona, dvadeset dva rejona i sedamdeset sedam vinogorja — zvuči kao bogatstvo raznolikosti. Ali to bogatstvo dobrim delom leži nezasađeno, neiskorišćeno, bez sistema koji bi ga povezao sa tržištem. Autohtone sorte, one po kojima bi srpska vina mogla da budu prepoznatljiva svuda od Beča do Tokija, čekaju bolja vremena. Prokupac, Tamjanika, Smederevka, Frankovka — to nisu samo imena, to su identiteti ovog podneblja. Svaki čokot koji se iščupa zbog niske cene je delić tog identiteta koji nepovratno nestaje.
Jakšić kaže da je domaće vinarstvo u poslednjih dvadesetak godina napravilo ozbiljan iskorak — porodične vinarije, savremena oprema, kontrolisana fermentacija, profesionalniji marketing. Istina je, i to treba priznati. Ali iskorak nije plantaža. To su pojedinačne priče o uspehu, ne sistemski pomak. A država, umesto da te pojedinačne priče pretvori u nacionalnu strategiju, pravi se da je bitka dobijena kad se u jednom podrumu pojavi etiketa za inostranstvo.
Pred nama je zadatak da značajne uspehe pojedinačnih vinarija pretvorimo u trajan ugled srpskih vina i naših zaštićenih oznaka geografskog porekla. — Doc. dr Darko Jakšić
Tu se dolazi do još jednog podatka koji bi trebalo da nas probudi iz te priče o uspesima. Vina sa oznakom geografskog porekla u Srbiji su tokom 2024. godine činila svega jedanaest odsto evidentirane proizvodnje. U Evropskoj uniji taj udeo je oko sedamdeset dva odsto. Razlika nije stilska, razlika je organizaciona. Dok mi jedva dostignemo desetinu vina sa jasnim identitetom, Evropa ima tri četvrtine. To nije trka u kojoj učestvujemo — to je mesto sa kojeg gledamo trku.
Uvoz teče, a izvoz jedva kaplje
Istovremeno, Srbija je i dalje neto uvoznik vina. Tokom 2024. uvezeno je oko 21,5 miliona litara. Domaća vina postoje, domaći vinari znaju da rade, ali sistema nema. Nema dovoljno grožđa, nema dovoljno organizovanog otkupa, nema dovoljno vina sa zaštićenim poreklom da bismo mogli ozbiljno da se takmičimo na stranim tržištima, ili bar da zaustavimo ovo ludilo uvoza. Svaka flaša strane etikete na rafu domaćeg marketa tiho govori koliko nam je država dozvolila da zaboravimo sopstveni potencijal.
Jevtić i njegove kolege iz Šumadije, Župe, Vojvodine, Negotinske krajine i Fruške gore svake jeseni odu u vinograd sa nadom da će se vratiti kući sa nečim što vredi. Neke sezone i vredi. Ali kad se saberu godine, sve više izgleda da je ta nada postala samo uteha.
Šta bi trebalo da se uradi, a o čemu svi ćute
Preporuke stručnjaka su jasne i ponavljaju se iz sezone u sezonu. Treba saditi — mnogo, planski, sa jasnom mapom sorti i rejona. Treba štititi autohtone sorte, jer su Prokupac, Tamjanika, Smederevka, Frankovka upravo ono po čemu se srpsko vino može razlikovati od bilo kog drugog. Treba razvijati sistem geografskog porekla do nivoa koji ima smisla, a ne do statističkog minimuma koji se meri jednocifrenim procentom. Treba navodnjavati, gde god je to moguće, uz održivo korišćenje voda. I treba konačno shvatiti da vinarstvo nije hobi za gospodu sa salaša, već grana poljoprivrede koja zapošljava ljude, donosi devize i čuva predeo.
Cena od devedeset dinara za kilogram najkvalitetnijeg belog grožđa nije tržište — to je poniženje. Kad vam troškovi proizvodnje premašuju ono što vam neko nudi za vaš rad, vi ne razmišljate o geografskom poreklu i zaštićenim oznakama. Vi razmišljate da li da posečete lozu i posadite nešto drugo. I mnogi upravo to rade. Bez sistemske podrške, bez organizovanog otkupa i bez ozbiljne dugoročne strategije, mi ćemo i dalje imati vrhunska vina u pojedinačnim podrumima — i prazne police sa domaćom etiketom u prodavnicama.
Domaće vino u čaši dobrog vinara već može da stane rame uz rame sa bilo kojim evropskim. Ono što ne može da stane rame uz rame jeste naša ravnodušnost prema onome što se dešava u vinogradu. Sledeće godine može da bude još bolja. Ali može i da nas probudi tek kad bude prekasno — kad umesto Jevtićevih čokota u Lipovcu budemo imali još jedno prazno polje i još jednu priču o tome kako smo imali sve, a nismo znali da zadržimo ništa.
Izvor: Agro News, 27. septembar 2026.
💬 0 komentara