Jovica Jakšić iz Bavaništa jednom je izbrojao — dvanaest kilometara do Kovina, dvadeset do Pančeva, pa nazad kući sa kanisterima na prikolici. U jednom smeru. Samo zato što mu treba gorivo po ceni koju mu država formalno garantuje. Ta cena je 184 dinara po litru. Zvuči kao dobra pogodba, dok ne shvatite da je najbliža pumpa gde tu pogodbu možete ostvariti udaljena koliko i dobar hleb od raskrsnice na kojoj se prodaje.
Ovo nije priča iz sedamdesetih. Ovo je jesen 2026, i tako izgleda "jeftino" gorivo za poljoprivrednika koji živi petnaest kilometara od najbliže NIS pumpe.
Cena koja postoji samo u Beogradu
Sistem je lep na papiru. Evrodizel po 184 dinara, sto litara po hektaru, najviše za sto hektara. I to isključivo na pumpama NIS-a. Za poljoprivrednike u Vojvodini koji imaju sreće da im NIS-ova pumpa bude u selu ili na pet minuta vožnje, to stvarno funkcioniše. Za sve ostale — to je fikcija upakovana u uredbu.
Uzmimo čoveka koji ore dvadeset hektara kukuruza u ataru nekog sela u Šumadiji. Najbliža NIS pumpa mu je trideset kilometara daleko. Tržišna cena dizela je trenutno preko 235 dinara po litru. Razlika između povlašćene i tržišne cene iznosi oko pedeset dinara po litru. Dvanaest hiljada dinara uštede na sto litara goriva. Ali pre nego što tu uštedu ostvari, taj čovek mora da potroši bar dva-tri hiljade dinara na gorivo za put do pumpe i nazad, plus vreme, plus rizik od vožnje prikolice punih kanistera drumom koji nije baš prilagođen takvom tovaru.
Pa se onda postavlja pitanje — koliko se zapravo uštedi?
Kad propis ne znači pristup
Jovica Jakšić iz Nacionalne asocijacije poljoprivrednika Srbije ovu matematiku svaki put iznova ponavlja zvaničnicima u Beogradu.
Da idemo sa poljoprivrednim mašinama nekoliko desetina kilometara po gorivo nije isplativo. Gorivo moramo da prevozimo u kanisterima ili galonima, a zatim i da ga čuvamo dok ga ne potrošimo — Jovica Jakšić, Nacionalna asocijacija poljoprivrednika Srbije
Tu nastaje drugi sloj problema. Kad već dovezeš gorivo kući u kanisterima, moraš ga negde i skladištiti. To znači rezervoar koji mora biti registrovan, sa svim pripadajućim troškovima. Znači opasnost od požara — posebno u letnjim mesecima. Znači gubitke zbog isparavanja, koji za dva meseca čuvanja mogu da iznose pet do šest procenata. Sve to zajedno pojede razliku u ceni koja je delovala tako primamljivo na prvi pogled.
Država dozvoljava, tržište odbija
Iz Ministarstva poljoprivrede stiže formalno objašnjenje — uredbom je cena od 184 dinara propisana isključivo za NIS. Svi ostali trgovci mogu, ali ne moraju da ponude istu cenu. Mogu. Nisu obavezni. I tu se cela priča raspada.
Oni koji su pokušali da prodaju gorivo po toj ceni kažu isto — nabavna cena im je veća, marža im je minimalna ili nema, a razliku niko ne pokriva. Ekonomski, nema razloga da privatnik radi u minus. Rezultat je da u većini opština van velikih gradova povlašćeni dizel prosto ne postoji na policama. Postoji samo u Službenom glasniku i u saopštenjima za javnost posle svake sednice Vlade.
Poljoprivrednik iz Bavaništa nema tu opciju. Nema drugu NIS pumpu u blizini. Nema konkurenta koji bi mu nudio bolju cenu. Ima samo zakonom zagarantovanu pogodbu do koje ne može da stigne bez ozbiljne organizacije logistike.
Refakcija koja kasni koliko i jedna sezona
Onima koji ipak kupe gorivo po punoj ceni, država obećava povraćaj dela akcize. Procedura je poznata — prijava preko eAgrara, dokumentacija, čekanje. I tu nastaje sledeći čvor. Poljoprivrednici koji su prolazili kroz postupak znaju da od podnošenja zahteva do isplate ume da prođe dva, tri, pa i četiri meseca.
Dva do četiri meseca. Sezona đubrenja, setve ili žetve u međuvremenu se završi. Računi za gorivo ostanu neplaćeni neko vreme. A novac koji je trebalo da pokrije troškove proizvodnje — stiže onda kad je već najmanje potreban.
U Ministarstvu objašnjavaju da se zahtevi obrađuju kontinuirano, ali da postupak može da se oduži zbog dopune dokumentacije, provere uslova ili većeg broja pristiglih prijava. Istovremeno, visina refakcije nije fiksna — zavisi od važećeg iznosa akcize u periodu za koji se pravo ostvaruje. Još jedna nepoznanica za proizvođača koji mora mesecima unapred da zna koliko će ga koštati svaka litra.
Sto litara po hektaru — mera za sve osim za one kojima treba više
Sto litara po hektaru, kažu u Ministarstvu, uglavnom zadovoljava potrebe ratara koji ne navodnjavaju. I to je, u suštini, tačno — čovek koji ore jednom godišnje, koji seje strna žita ili kukuruz bez sistema za navodnjavanje, zaista može da se uklopi u tih sto litara.
Ali voćari, povrtari i stočari imaju dramatično drugačiju računicu. Voćnjak od pet hektara jabuka sa sistemom kap po kap, koji nema priključak na električnu mrežu na parceli, zahteva traktor sa agregatom koji danima tera vodu po voćnjaku. Taj traktor guta gorivo brzinom koja bi zadivila i kamiondžiju na autoputu. Sto litara po hektaru tu nije ni blizu dovoljno — treba dvesta, trista, pa i više.
Elektrifikacija polja u Srbiji je, blago rečeno, neravnomerna. Dok se čeka da stigne struja do njive, voćar i dalje gori dizel u agregatima. I uredba ne pravi razliku između čoveka koji ore jednom u jesen i čoveka koji pumpa vodu svaki drugi dan od aprila do oktobra.
Plavi dizel — reč koju poljoprivrednici izgovaraju već sedam godina
I dolazimo do onoga što srpski proizvođači traže iz sezone u sezonu. Takozvani plavi dizel — model u kom bi na pumpi odmah dobili umanjenu cenu, bez naknadnog podnošenja zahteva i čekanja na povraćaj akcize. Model kakav postoji u Hrvatskoj. Branislav Čolić iz Udruženja "Banatska crnica" iz Srednjeg Banata to objašnjava jasno i kratko.
Mi želimo da imamo tzv. plavi dizel, kao što postoji u Hrvatskoj. Da se gorivo odmah toči po umanjenoj ceni, a ne da prvo plaćamo punu cenu i čekamo povraćaj — Branislav Čolić, Udruženje "Banatska crnica"
Iz Ministarstva stiže uvek isti odgovor — mogućnosti unapređenja sistema se razmatraju, ali bi uvođenje plavog dizela ili potpuno ukidanje akcize zahtevalo "sagledavanje fiskalnih i ekonomskih efekata". Taj birokratski odgovor srpski poljoprivrednici slušaju svake jeseni. Već pet, šest, sedam godina zaredom. I svaki put je u pitanju ista rečenica, iste reči, isti pasus iz saopštenja.
Jedanaest milijardi za refundaciju — ali sistem i dalje škripuće
U budžetu za 2026. stoji jasna cifra — za refakciju akcize na gorivo obezbeđeno je 11 milijardi dinara. Novac postoji. Mehanizam ne radi kako treba.
Imamo sistem u kom se ta sredstva isplaćuju sa zakašnjenjem od nekoliko meseci. U kom samo jedan trgovac ima zakonsku obavezu da prodaje gorivo po povlašćenoj ceni. U kom voćari, povrtari i stočari ne mogu da dođu do dovoljne količine ni pod tom jednom povlašćenom cenom. I u kom poljoprivrednik iz Bavaništa, Srednjeg Banata ili bilo kog sela bez NIS pumpe u krugu od dvadeset kilometara — jednostavno nema pristup onome što mu je zakon garantovao.
Šta dalje za čoveka na njivi
Srpski poljoprivrednik je već deceniju navikao da živi između dva sistema — onog koji mu je obećan i onog koji zaista postoji u praksi. Obećana mu je cena od 184 dinara po litru, ali ako živi u selu bez NIS pumpe, ta cifra je za njega samo broj u uredbi. Obećan mu je povraćaj akcize, ali u roku od dva do četiri meseca, što je praktično tek kad sezona prođe. Obećana mu je ravnopravnost svih grana poljoprivrede, ali sto litara po hektaru ne zadovoljava nikoga osim ratara koji ne navodnjava i ne vozi agregat po voćnjaku.
Dok se u Ministarstvu "sagledavaju fiskalni efekti", Jovica Jakšić će i dalje prevoziti gorivo u kanisterima do Bavaništa. Dok se čeka refundacija, računi za gorivo će stizati pre nego što novac legne na račun. Dok se razmatra uvođenje plavog dizela, Branislav Čolić će i sledeće jeseni isto objašnjavati — da u Hrvatskoj to funkcioniše, da je vreme da se i kod nas uvede.
Sistem vredi tačno onoliko koliko ga poljoprivrednik može koristiti. Ako Jovica iz Bavaništa ne može da dođe do tih 184 dinara po litru bez dvadeset kilometara vožnje u jednom smeru — onda ta cena nije povlastica, nego samo još jedan red u budžetu koji se dobro čita, a u praksi ne pomaže nikome ko sedi za volanom traktora u pet ujutru.
Izvor: Agro News, 28. septembar 2026.
💬 0 comments