Strnjika koja gori, drum koji strada: tri saobraćajne nezgode u Sremu za dva dana

Strnjika koja gori, drum koji strada: tri saobraćajne nezgode u Sremu za dva dana

Dim se nadvio nad putem kao teška, sivo-žuta zavesa, a u njemu, jedno za drugim, više vozila. Negde između Pećinaca i Šimanovaca vatrogasci su izvlačili ljude iz smrskanih limarija.

Agro Urednik 6 min čitanja 1 pregleda

Dim se nadvio nad putem kao teška, sivo-žuta zavesa, a u njemu, jedno za drugim, više vozila. Negde između Pećinaca i Šimanovaca vatrogasci su izvlačili ljude iz smrskanih limarija. Trinaest povređenih, dva teže. Druga, kod isključenja za Kuzmin, isti prizor — lančani sudar, opet dim, opet kola Hitne pomoći. A negde u zaleđu, polje koje je trebalo da ostane netaknuto — polako dogoreva u humku pepela. Tako izgleda jesen na vojvođanskom drumu, godinama unazad. Tako je izgledala i ova.

Kontekst: zašto se u Srbiji i dalje pali

Ovo nije nikakav izuzetak ni slučajnost. Paljenje strnjike, kukuruzovine, suve repe, korova — to je u srpskom selu ritual koji preživljava svaku vlast, svaku direktivu i svaku kaznenu odredbu. Razlog je trivijalan — nema para. Ko nema traktor, nema tanjiraču, nema mulčer, nema rover, a nema ni koga da plati da mu zaore, taj zapali. Dva sata posla, vatromet završen, njiva očišćena . Vetar se pobrine za ostatak.

Žetva je završena ili pri kraju. Kukuruz se skida, suncokret je pokošen, po atarima leže tone biljnog ostatka. Umesto da se zaore, usitni, kompostira ili vrati zemlji — on se zapali. Zakon u Srbiji zabranjuje paljenje biljnog otpada na otvorenom još od 2009. godine. Poljoprivredna inspekcija retko izlazi na njivu, policija ne patrolira poljima, a dok god se vidi samo gust dim, niko ne reaguje. Sve dok se ne desi ono što se upravo desilo — nekoliko stotina metara dalje, na traci državnog puta.

Detalji: državni put 1A, broj 3, dva dana, tri nezgode

Prema saopštenju Uprave saobraćajne policije, u svega dva dana dogodile su se tri saobraćajne nezgode na državnom putu 1A reda broj 3 — jednom od najopterećenijih drumskih pravaca u Vojvodini, koji spaja Beograd sa zapadnim delom zemlje i dalje vodi prema granici sa Hrvatskom. Sve tri izazvane su smanjenom vidljivošću zbog gustog dima sa obližnjih poljoprivrednih parcela.

Prva, ona najteža, između Pećinaca i Šimanovaca: trinaest povređenih, od čega dva lica teže. Druga, kod isključenja za Kuzmin — lančani sudar više vozila, opet sa povređenima. Detalji o trećoj nezgodi u saopštenju nisu precizirani, ali se sve svodi na isti scenario — dim, kolona, kočenje, čelični niz. Na autoputu gde se vozi i 130 kilometara na sat, iznenadna dimna zavesa znači da vozač ima manje od pet sekundi da reaguje. Kočenje izaziva talas lančanih reakcija iza, gde niko ne vidi zašto onaj ispred njega stoji. Tako nastaje lančani sudar. Tako nastaje trinaest povređenih. I tako će nastajati svaka naredna nezgoda ovog tipa dokle god se ne promeni ono što je oduvek isto.

Apelujemo na građane da ne pale rastinje u blizini saobraćajnica. Dim može ozbiljno da ugrozi bezbednost svih učesnika u saobraćaju, imajući u vidu da je učestala pojava požara na otvorenom prostoru izazvana paljenjem rastinja u blizini puta. — Uprava saobraćajne policije, Direkcija policije

Detalji: šta kaže MUP, a šta kaže njiva

Uprava saobraćajne policije najavila je pojačane aktivnosti na deonicama gde postoji povećan rizik i preduzimanje mera prema licima koja svojim postupanjem ugrožavaju bezbednost učesnika u saobraćaju. To lepo zvuči u saopštenju za medije. Međutim, postavlja se pitanje ko su ta lica i kako će ih identifikovati. Ko će noću, dok dim kulja nad njivom uz autoput u rejonu Pećinaca, zaustaviti traktor, popeti se među brazde i utvrditi ko je upravo bacio upaljenu šibicu?

Realnost je takva da je paljenje strnjike u Srbiji jedan od onih fenomena gde se svi prave da ne vide — dok god nema posledica. Čim posledice nastupe, svi se prave da su odgovorni. I Ministarstvo unutrašnjih poslova, i poljoprivredna inspekcija, i lokalna samouprava, i savetodavne stručne službe. A niko od njih nije bio tamo kad se palilo. Vozačima policija poručuje da smanje brzinu, povećaju odstojanje i prilagode vožnju uslovima na putu. To je savet koji vredi slediti. Ali on je istovremeno i tiho priznanje da država ne može da zaštiti svoje građane od dimne zavese koju proizvodi njen sopstveni poljoprivredni sektor. Ako ti je jedini savet vozi sporije kad vidiš dim , onda si kao sistem već odustao.

Analiza: dva lica iste priče — seljak i vozač

I tu dolazimo do suštine. Ovo nije priča o zlonamernim ljudima koji pale namerno da bi naudili drugima. Ovo je priča o poljoprivrednicima koji nemaju ni sredstava ni znanja da postupe drugačije. Ovo je priča o sistemu koji decenijama nije ponudio realnu alternativu.

Strnjika se može zaorati — ali to košta. Može se usitniti mulčerom — ali to košta još više. Može se ostaviti na parceli da truli i vrati humus zemlji — ali to zahteva znanje, strpljenje i promenu u načinu razmišljanja. Umesto svega toga, država je u beskrajnim ciklusima subvencija, podsticaja i javnih poziva mahom podržavala setvu, a ne brigu o zemljištu posle žetve. I onda se, u tišini oktobarskih jutara, zapali njiva. I par sati kasnije, sudari se kola na autoputu. Rešenje postoji i sastoji se od tri koraka. Prvo — konačno primeniti zakon koji već postoji. Spaljivanje biljnog ostatka na otvorenom prostoru je kažnjivo po Zakonu o zaštiti od požara i po nizu drugih propisa. Drugo — ponuditi poljoprivrednicima realnu alternativu: subvencionisati mulčere, tanjirače i rovere, organizovati javne usluge uklanjanja biljnog otpada na nivou opština, edukovati proizvođače o plodoredu i zaštiti zemljišta. Treće — prestati da se ovo tretira kao incident. Ovo je sistemski problem srpske poljoprivrede koji svake jeseni pravi istu štetu, na istim putevima, sa istim posledicama.

Reč urednika

Trinaest povređenih između Pećinaca i Šimanovaca ima imena, prezimena i porodice. Dva teže povređena leže u bolnici, čekaju operacije ili oporavak. Svaki od njih je te srede krenuo na posao, kući, u nabavku — i završio u kolima Hitne pomoći. Jer je neko hteo da uštedi dva sata posla.

Svake jeseni ista priča. Njive gore, dim se vuče preko puteva, policija izdaje saopštenja, novine pišu, a onda proleće zakuca na vrata — i sve se zaboravi. Do iduće žetve. Do idućeg dimnog zida na autoputu. Do idućeg lančanog sudara. Jedino što se menja jesu imena povređenih i nazivi mesta. Sve ostalo — isto. I upravo zato što je isto, nešto mora da se promeni. Ne sutra. Ne sledeće jeseni. Sada.


Izvor: Agro TV, 2. oktobar 2026.

💬 0 komentara