Kada porodična firma iz unutrašnjosti Srbije preživi skoro tri decenije i plasira devedeset odsto proizvodnje na evropsko tržište, to nije priča o sreći. To je priča o upornosti koju malo ko vidi — o noćima provedenim nad finansijskim planovima, o radnicima koje nema, o kursu dinara koji jede konkurentnost iz dana u dan. Sweet Home iz Brusa, kompanija koja sledeće godine slavi tridesetu godišnjicu, jedna je od retkih koja je prošla kroz sve te krugove i ostala na nogama.
Od porodične radionice do petog mesta u branši
Sweet Home se bavi preradom voća — pre svega zamrznutim bobičastim voćem — u različitim oblicima, prilagođenim potrebama kupaca. Pored toga, proizvodi ajvar od paprike pečene na drva, koji završava na policama velikih maloprodajnih lanaca pod privatnim robnim markama. Među tim markama su Metro Chef i „Ukusi moga kraja", a plasman ajvara je orijentisan isključivo na domaće tržište.
Zamrznuto voće, s druge strane, ide u Evropu. Direktor kompanije Nemanja Miljković kaže da sarađuju sa velikim industrijskim kupcima, distributerima zamrznute hrane i trgovcima voćnih prerađevina. Prema podacima za 2025. godinu, Sweet Home se našao na petom mestu među devedeset devet najuspešnijih malih preduzeća u delatnosti prerade i konzervisanja voća i povrća, sa ukupnim prihodima od 762.959.000 dinara i poslovnim rezultatom od 66.313.000 dinara. Ispred njega su Proizvodno preduzeće SD iz Martonoša, ZZ Moravac iz Leskovca, Agranela iz Valjeva i Ježdimirović iz Loznice.
Šta to znači? Da Sweet Home, uprkos svim problemima o kojima priča, posluje ozbiljno. Prihodi od blizu 763 miliona dinara nisu za potcenjivanje, posebno kada se zna da devedeset odsto te proizvodnje ide na izvoz.
B2B: pronaći kupca je početak, ne kraj
Miljković je jasan kada govori o tome kako dolazi do partnera. Međunarodni sajmovi, baze podataka, internet alati, društvene mreže — sve to postoji i sve se koristi. Ali pronalaženje kupca, kaže on, je tek prvi korak. Ono što je teže i važnije jeste održavanje tog odnosa kroz vreme.
„Trebalo je puno vremena da izgradimo odnose sa našim partnerima, pa bih rekao da je mnogo bitnije od pronalaženja klijenata način na koji negujete odnos sa njima kroz vreme, jednom kada vam ukažu priliku za saradnju" — Nemanja Miljković, direktor Sweet Home
Ovo zvuči jednostavno, ali u praksi znači mesece i godine rada na poverenju. Evropski industrijski kupci ne daju ugovore preko noći. Zato u prethodne dve godine Sweet Home nije jurio nova tržišta — fokusirao se na sebe. Izgradio je novi objekat za skladištenje i preradu voća, radio na unapređenju internih procesa, organizacione strukture i pronalaženju kadrova za odgovorne pozicije. Kapacitet mora da prati ambiciju, a ambicija bez ljudi ostaje na papiru.
Ljudi: najoskudniji resurs u srpskom voćarstvu
Ovde dolazimo do srži problema. Miljković ističe da se u njihovoj grani ne poklanja dovoljno pažnje ljudskom kadru, a upravo je to, kako kaže, najoskudniji resurs koji daje najveći doprinos dugoročno. Nedostatak radne snage nije problem samo Sweet Homea — to je problem cele srpske poljoprivrede, od voćnjaka do prerađivačkih kapaciteta.
„Zahvaljujući stranoj radnoj snazi uspeli smo da održimo poslovanje na visokom nivou. Da nema uvozne radne snage, bili bismo primorani da smanjimo obim poslovanja, nažalost" — Nemanja Miljković, direktor Sweet Home
Inflatorni pritisci, nespremnost mladih na trajno radno angažovanje i opšti demografski vakuum primorali su kompaniju da se osloni na migrantsku radnu snagu. Istovremeno, Sweet Home traži mogućnosti za automatizaciju procesa u preradi, svuda gde je to izvodljivo. Ovo je realnost koju mnoge kompanije u agraru ne žele javno da priznaju — da bez stranih radnika mnoge linije ne bi ni radile.
Jak dinar kao tihi ubica izvoza
Pored ljudi, drugi glavni problem je kurs dinara. Miljković ga ne zaobilazi.
„Jak kurs dinara u odnosu na evro nam značajno smanjuje konkurentnost na izvoznom tržištu gde plasiramo 90 odsto svojih proizvoda" — Nemanja Miljković, direktor Sweet Home
Ovo nije apstraktna ekonomija. Kada dinar stoji jako prema evru, a vi prodajete na evropskom tržištu, vaši prihodi u dinarskom ekvivalentu padaju. Svaki evro koji zaradite vredi manje kod kuće. Istovremeno, troškovi u Srbiji — plate, sirovine, energija — rastu. To je makaze koja se sve više zatvara, a država o tome ćuti kao da problema nema.
Kompanija zato strategiju razvoja zasniva na praćenju trendova i globalnog tržišta. Cilj je prepoznati pravac u kojem će se kretati tražnja za njihovim tipom proizvoda i tome se prilagoditi pre nego što konkurencija stigne. Miljković kaže da morate imati viziju gde želite da budete za deset godina od sada, i priznaje da to zvuči kao floskula — ali jeste važnije nego što se čini na prvi pogled.
Prelaz sa prve na drugu generaciju
Posle skoro tri decenije, najveći ponos kompanije nije u proizvodima ni u tržištima. Za Miljkovića je ključno to što je Sweet Home uspešno prošao kroz jednu od najosetljivijih faza porodičnog biznisa — prenos upravljanja sa prve na drugu generaciju. U porodičnim firmama širom sveta, taj prelaz je gde se najčešće lomi kičma. Kod nas, gde je porodični biznis često jedina opcija za preživljavanje u agraru, ta tema je tabu.
„Imali smo sreće da su roditelji bili spremni da se penzionišu na vreme i da nam prepuste upravljanje dok su još u godinama kada mogu kvalitetno da nas savetuju" — Nemanja Miljković, direktor Sweet Home
Ključna reč je „sreće". Zato što u srpskom agraru ima porodičnih firmi gde osnivač drži sve do svojih sedamdesetih, a deca čekaju u redu dok kompanija gubi ritam. Sweet Home je imao sreće — ali i mudrosti — da se to ne dogodi.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Priča Sweet Homea je u mnogo čemu priča srpske poljoprivrede u malom. Imamo kvalitetne proizvode koje Evropa želi. Imamo ljude koji su spremni da rade decenijama. Ali nemamo dovoljno radnih ruku, nemamo kursnu politiku koja podržava izvoz, i nemamo sistemsku podršku za porodične biznise u prelaznim fazama. Sweet Home je uspeo uprkos svemu tome — ali koliko takvih priča propadne pre nego što uđu u tabelu devedeset devet najuspešnijih?
Automatizacija je odgovor na koji svi navraćaju, ali u preradi voća, gde je ručni rad često nezamenljiv, mašine rešavaju samo deo problema. Strana radna snaga je trenutno štap koji drži ceo sektor, a politika prema njoj je ad hoc — ne postoji jasna strategija o tome kako će izgledati radno tržište u agraru za pet ili deset godina. Jak dinar je politički izbor, ne ekonomski zakon. Dok god je prioritet monetarne stabilnosti iznad izvozne konkurentnosti, firme poput Sweet Homea će morati da gutaju troškove koje njihovi evropski konkurenti ne poznaju.
A prelaz generacija? To je pitanje koje tek dolazi na red za stotine porodičnih gazdinstava koja su osnovana devedesetih i dvehiljaditih. Neki će imati sreće kao Miljkovići. Drugi neće.
Sweet Home iz Brusa je dokaz da se može — trideset godina, izvoz u Evropu, peto mesto u branši, prelaz generacije. Ali je i podsetnik da se može samo ako ste spremni da nosite teret koji država treba da pomogne da ponesete.
Izvor: Biznis.rs, 1. novembar 2026.
💬 0 comments