Kajsija kao ruski rulet: Tadžikistan izgubio trećinu roda, a srpski voćar gleda u isto nebo

Kajsija kao ruski rulet: Tadžikistan izgubio trećinu roda, a srpski voćar gleda u isto nebo

Kada vam jedan aprilski dan mraz pokosi osamdeset odsto cveta, više niste poljoprivrednik — postajete kockar koji čeka da mu se karta okrene. Tadžikistan je ove godine tu lekciju platio u punoj meri, izgubivši skoro trećinu proizvodnje kajsije.

Agro Urednik 5 min read 94 views

Kada vam jedan aprilski dan mraz pokosi osamdeset odsto cveta, više niste poljoprivrednik — postajete kockar koji čeka da mu se karta okrene. Tadžikistan je ove godine tu lekciju platio u punoj meri, izgubivši skoro trećinu proizvodnje kajsije. A onaj ko misli da je to problem daleke srednjoazijske zemlje, nikada nije probao da objasni banci zašto mu je voćnjak prazan drugu godinu zaredom.

Nebo koje više ne prašta

Tadžikistan nije zemlja koja bi se inače pominjala u istom dahu sa srpskim voćarstvom. Ali klima ne pita za granice. Od januara do septembra 2026. godine, ova srednjoazijska zemlja proizvela je 206.400 tona kajsije — za 35,8 odsto manje nego u istom periodu prethodne godine. Pad koji nema jedno ime, već ih ima nekoliko: prolećni mrazevi, temperaturne oscilacije, letnje žege i nedostatak vode udarili su istovremeno, sa istog neba.

EastFruit je preneo podatke portala Asia+, i kada se brojke rasloje po regionima, slika postaje još mračnija. Sugda, najveća proizvodna regija, pala je za 48 odsto — na 89.800 tona. Okruzi pod neposrednom upravom centralnih vlasti izgubili su čak 54,9 odsto roda. Samo je Hatlon prošao relativno blago, sa padom od 17,3 odsto. Ali i „blago" u ovom kontekstu znači da je svaki peti voćnjak dao manje nego prethodne godine. Nema utehe u takvoj matematici.

Lica iza brojeva

Brojke su hladne, ali iza njih stoje ljudi koji gledaju prazno stablo i pokušavaju da sračunaju kako će preživeti sezonu. Ihtijor Alijev, direktor kompanije „Mevai Zarrin", jedan je od njih. Njegova firma inače godišnje preradi oko dvesta tona voća. Ove godine očekuje da će obraditi šezdeset do sedamdeset tona — jednu trećinu uobičajenog kapaciteta. Dve trećine mašina stoje, dve trećine radnika čekaju, dve trećine prihoda nestaju.

Pojedini voćnjaci su pretrpeli štetu od 70 do 80 odsto. Nemamo sirovine da radimo punim kapacitetom. — Ihtijor Alijev, direktor kompanije „Mevai Zarrin"

Kajsija nije jedina žrtva u ovoj priči. Prolećni mrazevi oštetili su i zasade trešanja i bresaka, kultura koje su već same po sebi osetljive na temperaturne šokove u fenofazi cvetanja. Ali priča o klimatskom haosu ne bi bila potpuna da nema i onih koji su izvukli deblji kraj — jabuka je skočila za 18,7 odsto, grožđe za 10,9 odsto. Ono što ovo govori nije da je neko imao sreće. To govori da se klimatske karte premeštaju: kulture koje su nekada bile sigurne postaju rizične, a one koje su bile marginalne dobijaju priliku. Srpski voćar koji je pre deset godina mogao da računa na kajsiju kao sigurnu kulturu, danas više ne može.

Voda postaje luksuz

Evo gde priča postaje neugodna i za nas, i to ne u budućnosti — već sada. Temperature rastu, a sa njima i potreba za navodnjavanjem. Poljoprivrednici u Tadžikistanu koji su ranije njive zalivali tri puta tokom sezone, sada moraju pet ili šest puta. Duplo više vode, duplo više troškova, duplo više rizika — a vode nema više, naprotiv. Ista matematika važi u Sremu, u Šumadiji, u Bačkoj.

Problem se ne zaustavlja na vodi. Prema procenama stručnjaka, gotovo 70 odsto obradivih površina u Tadžikistanu zahvaćeno je različitim oblicima degradacije zemljišta. Smanjena plodnost može da umanji prinose pojedinih kultura za devet do petnaest odsto. Dakle, i kada vreme bude idealno, i kada mraz ne uhvati cvet i suša ne isuši koren — zemlja više neće moći da da ono što je nekada mogla. Ovo je poruka koju svaki srpski proizvođač treba da pročita dva puta.

Država pokušava, gazdinstva čekaju

Vlada Tadžikistana je 2025. godine usvojila trogodišnji plan prilagođavanja klimatskim promenama. Za realizaciju je izdvojeno 130,3 miliona somonija. Cilj je jasan — jačanje otpornosti poljoprivrede i sigurnosti snabdevanja hranom. Do 2030. godine planirano je uvođenje tehnologija za uštedu vode na polovini površina koje se navodnjavaju. Ambiciozno, bez sumnje. Realno? To je već drugo pitanje.

Jer nedostatak finansijskih sredstava za modernizaciju proizvodnje i održavanje voćnjaka ostaje najveća prepreka, naročito za mala gazdinstva koja zavise od padavina i sve nepredvidljivijih vremenskih prilika. Plan na papiru ne zaliva voćku u aprilu kada mraz uhvati cvet. Strategija u fioci ne vraća izgubljeno. I dok državne institucije sastavljaju radne grupe i usvajaju dokumente, proizvođač na terenu gleda u termometar i moli se.

Prilagođavanje zahteva tehnologije za uštedu vode, sorte otporne na sušu, obnovu plodnosti zemljišta i unapređenje sistema za navodnjavanje. Ali za mnoga gazdinstva su to teško dostižni troškovi. — iz izveštaja EastFruit

Šta ovo znači za srpskog proizvođača

Čovek u Šumadiji koji čita o Tadžikistanu pomisliće — pa dobro, to je tamo, kod njih, druga klima, druga zemlja. Ali jeste li primetili šta se dešava kod nas poslednjih nekoliko godina? Prolećni mrazevi u aprilu, kad kajsija već otvori cvet, postali su pravilo, ne izuzetak. Sušne godine se nizu jedna za drugom. Navodnjavanje koje je nekada bilo opcija za povrtare, sada je potreba i za voćare. Ko nema sistem za navodnjavanje, kocka se — i sve češće gubi.

Srpski voćar se nalazi u istom začaranom krugu kao tadžikistanski. Treba mu sistem za kapljično navodnjavanje, trebaju mu sorte otpornije na mraz i sušu, treba mu investicija koju tržište ne može da vrati kroz cenu kajsije od sto dvadeset dinara po kilogramu. Država ima programe podrške, ali ih proizvođač dočeka sa papirologijom koja traje duže nego sezona cvetanja. Neko ko je pokušao da dobije subvenciju za anti-mrazni sistem zna o čemu pričam — papiri stoje nedeljama, a cvet stoji satima na minus tri.

Pad od 36 odsto u kajsiji nije samo tadžikistanska priča. To je priča o tome kako klima premešta karte, kako onaj ko ne investira u navodnjavanje i sorte gubi rod, i kako državni planovi na papiru ne štite cvet na stablu. Pitanje nije da li će se sličan pad desiti kod nas — pitanje je kada. I ko će tada imati šta da ubere. A ko bude ubrao, taj će znati da mu nije bila sreća — to je bila investicija koju je uradio na vreme, uprkos svima i uprkos svemu.


Izvor: Agro TV, 3. novembar 2026.

💬 0 comments