Kada najveći proizvođač govedine na planeti pet godina zaredom gubi tlo pod nogama, to nije američki problem — to je signal za svakog stočara od Vojvodine do Timočke Krajine. Proizvodnja govedine u Sjedinjenim Američkim Državama pada već treću godinu zaredom, a kraja tom trendu nema ni na vidiku. A ono što analitičari sada kažu za 2027. godinu bi trebalo da pročita svako ko danas ima kravu u štali — ili razmišlja da je proda.
Stado se topi preko okeana
Analitičari sa Univerziteta Oklahoma Stejt objavili su početkom novembra podatke koji potvrđuju ono što se na terenu osećalo mesecima. Proizvodnja govedine u SAD ove godine biće manja za oko 4,6 odsto u poređenju sa prošlom, koja je već bila pala za 3,6 odsto. A 2027. godine očekuje se dodatni pad od dva do tri odsto. Prevedeno na jezik brojeva — američka govedina je ove godine 12,4 odsto ispod rekordnog nivoa iz 2022. godine. To je pad od skoro osmine ukupne proizvodnje u svega četiri godine.
Glavni krivac nije neka egzotična bolest ni klimatski udar. Prosto, Amerikanci kolju manje goveda. Podaci do početka oktobra pokazuju da je ukupan broj zaklanih grla manji za 6,9 odsto u odnosu na isti period prošle godine. I to se ne može nadoknaditi povećanjem prosečne težine trupova, jer telad koja dolazi u klanice jednostavno nema dovoljno kilograma da popuni rupu. Trup je teži, ali grla je manje — i matematika ne prašta.
Gde pada najviše i zašto
Najdrastičniji pad zabeležen je kod junica — broj zaklanih ženskih grla smanjen je za 11,2 odsto. Bikova je zaklano 4,9 odsto manje. Razlog je logičan i ekonomski opravdan: proizvođači sve više zadržavaju ženska grla za obnovu matičnog stada. Kada to tele ostaviš za rasplod umesto da ga pošalješ na klanje, danas gubiš prihod, ali sutra dobijaš kravu. Ta računica se u Americi pokazala jačom od kratkoročne zarade.
I to je ključni problem celog lanca. Proizvođač koji drži krave i telad sada zarađuje — i dobro zarađuje. Ali onaj ko tovi i kolje gubi maržu svaki dan. Tovilišta plaćaju sve više za telad koju kupuju, klanice rade sa manje sirovine i neiskorišćenim kapacitetom, a cene na policama rastu sporije nego troškovi u proizvodnji. Ceo sistem se zateže kao kanap na vitlu — i negde mora da pukne.
Proizvođači krava i teladi ostvaruju dobre prihode, ali se tovilišta suočavaju sa sve užim maržama zbog visokih troškova nabavke teladi, dok su i klanice pod pritiskom zbog manjeg obima prerade i neiskorišćenih kapaciteta. — analiza stručnjaka Univerziteta Oklahoma Stejt
Ovo je klasičan scenario faze restrukturiranja stočnog fonda. I to je tačno ono što se dešava u Srbiji poslednjih godina — samo na drugoj skali i sa drugim brojevima. Kod nas taj proces ide uz stalne napade na subvencije, nepregledne administrativne bariere i otkupne cene koje ne prate rast troškova stočne hrane. Amerikanac ima krupnu zemlju, jeftinu hranu i subvencije koje funkcionišu. Srpski stočar ima dvorište, kredit u banci i nadu da će država ipak shvatiti da bez krave nema ni sela.
Spoljnotrgovinski obrt: izvoznik postaje uvoznik
Pad domaće proizvodnje u Americi neminovno se preliva na svetsko tržište. Izvoz govedine iz SAD u prvih osam meseci 2026. godine pao je za 12,6 odsto. Istovremeno, uvoz je skočio za 14,3 odsto. Amerika, koja je decenijama bila izvoznik govedine, sada je prinuđena da uvozi sve više mesa kako bi zadovoljila domaće potrebe. To je kao da Vojvodina, koja je nekad hranila pola Evrope pšenicom, odjednom počne da uvozi brašno.
Šta to znači za globalno tržište? Manje američke govedine na svetskim policama znači veću konkurenciju za preostale izvore — Brazil, Argentinu, Australiju, Irsku. Cene rastu. A kada cene govedine rastu na svetskom nivou, one pre ili kasnije dopru do svakog domaćeg otkupnog cenovnika. Srpska poljoprivreda ima oko 850 hiljada krava muzara i znatno manji broj krava za tov. Naša proizvodnja govedine je marginalna u globalnim razmerama, ali to ne znači da smo imuni na ono što se dešava na svetskom tržištu. Naprotiv — upravo smo osetljiviji.
Kada svetska cena govedine raste, domaće klanice dobijaju priliku da izvoze po višoj ceni, što je pozitivno za naše proizvođače koji imaju ugovore sa otkupljivačima koji prate svetske trendove. Ali kada otkupna cena raste, ona raste i za sve ostale — za pekare, za mesare, za finalne proizvode. I tu nastaje problem koji srpska poljoprivreda nikako da reši: proizvođač dobija više, ali potrošač u radnji plaća još više, a srednji lanac uzima najveći komad torte.
Obnova stada je proces koji traje godinama, a ne mesecima. Ko danas ne zadrži žensko grlo, sutra nema šta da muzne niti da zakolje.
Biologija ne prašta, ni politika ne pomaže
Analitičari Oklahoma Stejta su jasni: obnova stočnog fonda u Americi biće spor proces i značajnije povećanje proizvodnje ne treba očekivati u kratkom roku. Krava nosi tele devet meseci, tele treba godinu i po do dve da uđe u proizvodni ciklus. Nema brzih rezultata. Nema šeme koja preko noći povećava broj grla. Ko danas ne zadrži junicu, za tri godine nema krave. I to važi u Teksasu isto koliko i u Banatu.
Američki scenario u kojem proizvođači zadržavaju junice za obnovu stada je tačno ono što bi i srpski stočari trebalo da rade — i što mnogi već rade. Problem je što kod nas taj proces ide uz stalne napade na subvencije, nepregledne administrativne bariere i otkupne cene koje ne prate rast troškova stočne hrane. Subvencija koja kasni šest meseci u Americi je neviđen skandal. U Srbiji je to uredna praksa. I onda se čudimo što stado opada.
Pad proizvodnje u Americi je prilika za sve koji danas imaju goveda. Cene će rasti, ponuda će biti tanka, a ko bude imao šta da proda — prodaće dobro. Pitanje je samo koliko nas će dočekati taj trenutak sa kravama u štali, a ne sa praznim mestom i pričom kako je nekad bilo bolje. Jer nekad jeste bilo bolje — ali samo onima koji su tada imali stada. Istorija u stočarstvu se ne ponavlja, ona se plaća.
Izvor: Agro TV, 10. novembar 2026.
💬 0 comments