Suša je uzela porez na kvalitet: Voćari Republike Srpske beru rekordan rod, ali plaćaju cenu koja se ne vidi na vagi

Suša je uzela porez na kvalitet: Voćari Republike Srpske beru rekordan rod, ali plaćaju cenu koja se ne vidi na vagi

Kada vam voćnjak daje najviše u poslednjih deset godina, a vi na kraju sezone računate koliko ste zapravo izgubili — znate da vas je vreme pregloboko povredilo. Voćari Republike Srpske upravo to proživljavaju ove jeseni.

Agro Urednik 5 min čitanja 69 pregleda

Kada vam voćnjak daje najviše u poslednjih deset godina, a vi na kraju sezone računate koliko ste zapravo izgubili — znate da vas je vreme pregloboko povredilo. Voćari Republike Srpske upravo to proživljavaju ove jeseni. Prinosi su rekordni, ali suša je izvukla kvalitet iz ploda na način koji otkupne cene ne praštaju. I dok se na vagi vidi obilje, u novčaniku se vidi nestašica.

Gradiška: trinaest zajednica i tihih računica

U Gradiškoj je održana godišnja skupština Udruženja voćara Republike Srpske. Okupljanje koje nije prošlo u znaku slavlja povodom dobre berbe, već u tihom priznanju da količina nije isto što i vrednost. Predstavnici iz trinaest lokalnih zajednica okupili su se da prebroje štetu koju suša nije napravila u tonama, već u kalibru, boji i šećeru.

Planirano je bilo četrdeset hiljada tona voća. Toliko se očekivalo kad su u proleće pupoljci obećavali obilje. Ali dugotrajna suša koja je pritiskala celu sezonu nije pustila da taj broj postane stvarnost — rod će biti manji od planiranog, a ono što je ubrano nosi pečat nedostatka vode. Posebno su stradale jabuke i kruške, dve kulture koje su ujedno i najznačajnije za voćarsku proizvodnju u Republici Srpskoj.

Suša je, jednostavno, umanjila ono što je priroda prvobitno dala. I to je lekcija koja košta.

Voda kao uslov, ne kao luksuz

Ono što se na skupštini u Gradiškoj čulo iz svih trinaest zajednica svodi se na jednu reč koja se u srpskoj poljoprivredi ponavlja kao mantra, a neprimenjuje se kao praksa: navodnjavanje. Predstavnici voćara su ocenili da je dugotrajna suša još jednom pokazala kako je izgradnja sistema za navodnjavanje neophodna. Ne poželjna, ne u drugom planu — neophodna.

Bez navodnjavanja ne možemo da pričamo o dugoročnom razvoju voćarstva. Ova suša nas je ponovo podsetila na to što već znamo, ali nešto ne uspevamo da sprovedemo. — Dragoja Dojčinović, predsednik Udruženja voćara Republike Srpske

Ovo nije problem koji se rešava iz sezone u sezonu. U srpskoj poljoprivrednoj stvarnosti, i na ovoj i na onoj strani Drine, navodnjavanje je tema koja se otvara kad suša udari, a zatvara čim prva kiša pokrije prašinu. Voćari u Republici Srpskoj sada traže da se to promeni — ne retorički, već kroz konkretne budžetske linije.

Budžet na stolu: traži se skoro duplo više

Dragoja Dojčinović je najavio da će Udruženje od nadležnog ministarstva zatražiti povećanje agrarnog budžeta za voćarstvo. Sadašnjih pet miliona konvertibilnih maraka treba da poraste na sedam do osam miliona. Razlika od dva do tri miliona maraka nije sitnica — to je razlika između voćarstva koje preživljava i voćarstva koje se razvija.

Među zahtevima je i uvođenje fiksnog iznosa subvencija za prodato voće. Ova mera ima dubok smisao: umesto da proizvođač dobija podršku koja zavisi od promenljivih kriterijuma, fiksni iznos po prodatoj količini daje predvidljivost koja je u poljoprivredi reda u godini kad ga ima. A godina kad ga ima je, kako se čini, sve ređa.

Voćari traže i reviziju mera podrške kapitalnim ulaganjima, naročito za nabavku traktora. Ovo je klasičan problem u agrarnoj politici celog regiona — subvencije za mehanizaciju često idu onima koji već imaju, a ne onima koji tek ulaze u proizvodnju ili pokušavaju da je prošire. Revizija koja bi preusmerila sredstva tamo gde stvarno nedostaju nije politički slogan, to je pitanje opstanka porodičnih gazdinstava.

Samohodne platforme: mehanizacija kao odgovor na nestašicu ruku

Jedan od najkonkretnijih zahteva sa skupštine odnosio se na subvencije za kupovinu samohodnih platformi za berbu. Ovo nije puko traženje još jedne mašine u redu mehanizacije — to je odgovor na problem koji svaki voćar u regionu oseća na svojim leđima: gde su berači?

Dojčinović je naveo podatak koji vredi zapamtiti. Šest do osam berača uz pomoć samohodne platforme može dnevno da ubere oko dvadeset tona voća. Isti broj ljudi primenom dosadašnjih metoda berbe ubere četiri do pet puta manje. Razlika je takva da ne zahteva komentar — zahteva odluku.

Samohodna platforma nije luksuz, to je alat za preživljavanje u uslovima kad sezonskih radnika jednostavno nema. Ko nije probao da nađe berače u septembru, ne može da razume zašto ovo tražimo. — Dragoja Dojčinović, predsednik Udruženja voćara Republike Srpske

U srpskoj poljoprivredi, problem sezonske radne snage je eskalirao u poslednjih nekoliko godina. Mladi ne idu u berbu, a radnici iz inostranstva dolaze sa sve većim troškovima i nepouzdanošću. Mehanizacija koja umnožava kapacitet postojećih ruku nije izbor — to je nužnost. I država koja to ne prepozna kroz subvencije ostavlja proizvođače na milost i nemilost tržišta radne snage koje ne funkcioniše.

Šta ovo znači za voćarstvo na našoj strani Drine

Ono što se desilo u Republici Srpskoj nije lokalna priča. To je ogledalo u koje se voćari u Srbiji mogu i treba da pogledaju. Suša koja je umanjila kvalitet jabuka i krušaka u Republici Srpskoj je ista ona suša koja je pritisla voćnjake u Sremu, Bačkoj, Mačvi, šumadijskim i valjevskim područjima. Ista priča o navodnjavanju koje nedostaje. Isti problem sezonskih radnika. Isti budžetski ringišpil u kome voćarstvo dobija mrvice u poređenju sa ratarstvom.

Voćarstvo je kapitalno intenzivna grana. Vi uložite danas, a isplatu čekate tri, četiri, pet godina. U tom periodu vas pogodi suša, tuča, mraz, pad cena na tržištu, nedostatak radnika — i vi posle pet godina računate da li ste u plusu ili ste samo nahranili banku. Subvencije koje su predviđene za voćarstvo moraju da prate tu realnost, a ne logiku godišnjeg budžetskog balansiranja.

Povećanje sa pet na sedam do osam miliona maraka koje traže voćari Republike Srpske izgleda skromno na papiru. Ali u svetu gde se svaki kilometar cevi za navodnjavanje plaća u evrima, gde samohodna platforma košta koliko i dobar traktor, i gde otkupna cena jabuke osciluje između profitabilnosti i gubitka iz sezone u sezonu — to povećanje je razlika između grane koja se razvija i grane koja lagano nestaje. Ako neko misli da je to preterivanje, neka proba da nađe berače u septembru. Ili neka pita voćara koliko mu je donela jabuka koju je suša ostavila bez boje i šećera. Odgovor na oba pitanja je isti: nedovoljno.


Izvor: Agro TV, 10. novembar 2026.

💬 0 komentara