Voćari su krenuli ka Čačku pre nego što su lišće prestalo da pada. Institut za voćarstvo otvorio je prodaju sadnog materijala za jesenju sezonu, a na raspolaganju je oko osamdeset hiljada sertifikovanih sadnica. Ko misli da je to mnogo — nije bio na terenu. Potražnja za malinom se već na startu nije mogla pokriti, a redovi pred kasom govore više od bilo kakvog saopštenja.
Mesto na koje se ide kada hoćeš da znaš šta si posadio
Jesenja sadnja ne čeka, a Institut u Čačku decenijama predstavlja jednu od retkih adresa u Srbiji gde proizvođač može da dobije sertifikovan sadni materijal domaće selekcije bez straha da mu sledeće proleće iz zemlje niče nepoznanica. U zemlji koja svake godine podiže hiljade hektara novih zasada, a gde deo sadnica stiže sa strane bez jasne kontrole porekla, to nije sitnica — to je razlika između posla i kocke.
Ove sezone se ta razlika oštrije oseća. Cene su porasle, jabuka gubi privlačnost, a autohtone sorte dobijaju prostor koji im godinama nije pripadao. Ko god misli da je voćarstvo statična priča, neka pogleda šta se desilo sa sortimentom za samo tri godine.
Šta se nudi, po kojoj ceni i zašto to nije dovoljno
Institut je ovih dana stavio na raspolaganje oko osamdeset hiljada sertifikovanih sadnica različitih voćnih vrsta. U normalnim okolnostima, to bi bila respektabilna količina. Ali ovo nije normalna godina — interesovanje je takvo da se već prvi dani prodaje pretvaraju u trku koja će za neke kulture završiti pre nego što je počela.
Dr Aleksandar Leposavić iz Instituta kaže da je potražnja i ove sezone na izuzetno visokom nivou, sa tradicionalno najvećim interesovanjem za sadnice šljive.
„Tradicionalno, najviše se traži šljiva, ne bez razloga, jer šljiva je nacionalna voćna vrsta. Zatim i neke druge voćne vrste, višnja, malina. Nažalost, sadnog materijala maline i količine koje posedujemo ne zadovoljavaju potrebe tržišta" — dr Aleksandar Leposavić, Institut za voćarstvo u Čačku
Cena sadnog materijala je u odnosu na prošlu godinu povećana za prosečno deset odsto. To je pomeraj koji realno prati inflatorne pritiske na sve inpute u proizvodnji sadnica — substrat, zaštita, radna snaga. Sadnica šljive, jabuke, višnje i trešnje košta četristo pedeset dinara komad. To je cena koja drži korak sa tržištem, ali ne izlazi iz okvira dostupnih prosečnom proizvođaču koji podiže zasad na par hektara.
Najzanimljivija priča ovogodišnje prodaje, međutim, nije u brojkama. Institut je u prethodnih nekoliko godina završio sertifikacionu šemu i uvrstio na sortnu listu autohtone sorte — crvenu ranku i okruglicu. To su sorte od kojih se u Srbiji tradicionalno proizvodila najkvalitetnija rakija, a proizvođači su konačno dobili kompletan asortiman na jednom mestu. Srpska voćarska scena dugo je patila od paradoksa — imali smo sorte koje su deo nacionalnog identiteta, ali nismo imali sertifikovan sadni materijal za njih. Sada ga imamo.
Jabuka gubi dah, autohtone sorte dišu
Odluka Instituta da ove godine u ponudi ima isključivo sadnice autohtonih sorti jabuke nije slučajna. Proizvođači u poslednjih nekoliko godina pokazuju sve manje interesovanja za podizanje novih zasada jabuke, i to iz jednog surovog razloga — problemi sa plasmanom.
„Proizvođači zbog problema sa plasmanom u poslednjih nekoliko godina pokazuju manje interesovanja za podizanje novih zasada jabuke" — navodi se u izjavi Instituta za voćarstvo u Čačku
Rusko tržište, koje je godinama bilo glavni kupac srpske jabuke, postaje nepouzdano. Domaće tržište ne može da upije količine koje se proizvode, a cene u hladnjačama osciliraju na način koji proizvođačima ne daje miran san. Jabuka je nekada bila zlatna koka srpske voćarske industrije. Danas je to koka koja nosi jaja, ali niko ne zna hoće li sutra imati kome da ih proda.
Podizanje zasada jabuke je investicija koja se meri desetinama hiljada evra po hektaru — navodnjavanje, stubovi, mreže, sadnice, priprema zemljišta. Kada ti na kraju sezone kupci ponude cenu koja jedva pokriva troškove berbe i transporta, logično je da sledeće godine tražiš drugu kulturu. Zato autohtone sorte jabuke dobijaju prostor. Nisu namenjene masovnoj industrijskoj proizvodnji za izvoz, već nišnim tržištima — lokalnoj preradi, sokovima, rakiji, sušenom voću. Umesto da gura sorte koje tržište odbacuje, Institut se okreće ka onima koje imaju identitet i priču.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Kada se pogleda cela slika, ovo je sezona koja govori više o trendovima nego o brojevima. Osamdeset hiljada sadnica zvuči mnogo, ali u kontekstu srpske voćarske proizvodnje koja se meri na desetinama hiljada hektara, to je kap u moru. Činjenica da se malina ne može nabaviti u dovoljnim količinama iz domaćih izvora govori o strukturnom problemu koji se vuče godinama.
Proizvođači maline u zapadnoj Srbiji i Sandžaku podižu zasade brže nego što domaći rasadnici mogu da prate. Rezultat je uvoz sadnica iz Poljske i Italije, što nije nužno loše, ali nosi rizike — drugačije agroekološke uslove, potencijalne viruse i nedostatak adaptacije na lokalne prilike. Institut u Čačku bi mogao, i morao, da bude taj koji preuzima taj deo tržišta. Ali za to treba kapacitet koji se ne gradi preko noći.
Porast cena od deset odsto je realan i ne bi trebalo da odbije ozbiljne proizvođače. Problem je što se to deset odsto ne zaustavlja na sadnici. Đubrivo, zaštita, gorivo, radna snaga — svaki input u voćarskoj proizvodnji porastao je dvocifreno u poslednje dve godine, a otkupne cene ne prate taj tempo. Razlika između onoga što košta proizvodnja i onoga što donosi prodaja je sve tanja, i to je prava priča koju treba čitati između redova ovog izveštaja iz Čačka.
Crvena ranka kao simbol
Uvrštavanje crvene ranke i okruglice na sortnu listu nije samo tehnički čin. To je povratak korenima. Srbija je imala najbolju šljivovicu na svetu — i to nije patriotizam, to je činjenica koju potvrđuju i strani kupci koji plaćaju premium za naše rakije. Ali da biste imali premium rakiju, morate imati premium sirovinu, a za to vam treba sertifikovan sadni materijal sorte koja ima genetski potencijal za tu kvalitetnu fermentaciju i destilaciju.
Crvena ranka bez sertifikata je priča iz dedinog dvorišta. Crvena ranka sa sertifikatom je proizvod koji može da ide na policu u Minhen, London ili Tokio. Institut u Čačku radi ono što institucija treba da radi — povezuje nauku sa proizvodnjom, tradiciju sa sertifikacijom, identitet sa tržištem. Pitanje je samo da li to prati dovoljna državna podrška u vidu subvencija za podizanje zasada autohtonih sorti. Bez finansijskog podsticaja, proizvođač će birati sortu koja mu donosi sigurniji novac, a ne onu koja nosi nacionalni identitet.
Voćarstvo Srbije ne propada, ali se preoblikuje. Ono što niče iz osamdeset hiljada sadnica iz Čačka ove jeseni je slika onoga što će srpska voćarska scena biti sledeće decenije — manje jabuke za izvoz, više šljive za rakiju, i hronična glad za malinom koju niko još nije rešio.
Izvor: AgroFin, 11. novembar 2026.
💬 0 komentara