Slovenački voćari u Kikindi: Kad rakija postane razgovor o budućnosti poljoprivrede

Slovenački voćari u Kikindi: Kad rakija postane razgovor o budućnosti poljoprivrede

Pedeset ljudi iz zemlje koja ima Alpe sjurilo se u ravan Banata da vidi kako se voće pretvara u rakiju. Nisu došli da uče — došli da se uvere.

Agro Urednik 5 min čitanja 90 pregleda

Pedeset ljudi iz zemlje koja ima Alpe sjurilo se u ravan Banata da vidi kako se voće pretvara u rakiju. Nisu došli da uče — došli da se uvere. I u Novim Kozarcima, mestu koje većina njih nikad nije čula, pronašli su priču koja ih je, po vlastitim rečima, ostavila bez teksta. Ne zbog rakije. Zbog načina na koji se ta rakija pravi.

Zašto Slovenija gleda u Banat

Razmene poljoprivrednika između zemalja regiona nisu nova stvar, ali su u poslednjih par godina promenile karakter. Srbija je polako prestala da bude samo tranzitna tačka i postala odredište — proizvođači iz Evropske unije dolaze da vide kako izgleda proizvodnja na parcelama drugačijim od njihovih, ali sa kvalitetom koji ne zaostaje. Slovenija, sa razvijenim voćarstvom i visokim standardima, je upravo onaj tip partnera sa kojim srpski proizvođač ima šta da razmeni. Ne samo tehnologiju — nego pristup tržištu, brendiranje, pozicioniranje finalnog proizvoda.

Ovo nije prvi susret Slovenaca sa srpskom poljoprivredom. Ivan Kožar, voćar iz Slovenije, priznao je za RTS da su u Srbiji već bili 2017. godine i da svake godine obilaze druge države tražeći nove spoznaje. Činjenica da se vraćaju drugi put govori više od bilo kakve beleške o privrednoj saradnji. Čovek koji je video poljoprivredu širom regiona ne vraća se iz pristojnosti.

Destilerija Šurlan: pedeset hektara i hiljadu tona

U Novim Kozarcima, naselju koje pripada opštini Kikinda, radi destilerija Šurlan — pogon koji je istovremeno voćarsko gazdinstvo i prerađivački kapacitet. Sa pedeset hektara sopstvenih voćnjaka i godišnjom preradom od oko hiljadu tona voća, ovaj proizvođač radi nešto što u srpskoj praksi nije uobičajeno: vertikalnu integraciju od sadnje do flaširanja. Emilija Tot, direktorka proizvodnje, opisala je taj pristup bez ukrasa.

„Uglavnom voće koje koristimo u proizvodnji rakije prerađujemo na našim voćnjacima, na oko pedeset hektara, a jedan deo i otkupljujemo od lokalnih proizvođača, lokalnih gazdinstava." — Emilija Tot, direktorka proizvodnje u destileriji Šurlan

Ta rečenica nosi ključnu poruku. Sopstvena proizvodnja na pedeset hektara daje kontrolu nad sirovinom — sortimentom, vremenom berbe, kvalitetom. Otkup od lokalnih gazdinstava održava ekonomiju zajednice i daje priliku manjim proizvođačima da plasiraju voće u stabilan kanal. U srpskom voćarstvu, gde je otkup često bolna tačka — neredovne isplate, niske cene, nepouzdani kupci — ovakav model predstavlja zdrav odnos između industrije i sitnog proizvođača.

Hiljadu tona godišnje nije zanatska brojka. To zahteva ozbiljnu logistiku, kapacitet fermentacije, skladišni prostor i stabilan plasman. Destilerija koja preradi hiljadu tona voća godišnje je industrijski kapacitet sa zanatskom dušom — i upravo to je ono što je ostavilo utisak na goste.

Razlika u parcelama — i zajednički jezik

Slovenački posetioci su, prema vlastitim rečima, primetili razlike u obimu proizvodnje i veličini parcela. To nije iznenađenje. Prosečna poljoprivredna parcela u Sloveniji je znatno manja nego u Vojvodini, gde su ravnica i istorijska struktura vlasništva omogućili formiranje većih kompleksa. Ali ono što je ostavilo snažan utisak nije bila veličina — bio je rad.

„Svake godine vidimo nešto novo, obilazimo druge države, bili smo u Srbiji 2017. godine i sve je zaista lepo." — Ivan Kožar, poljoprivredni proizvođač iz Slovenije

Kožarova izjava je kratka, ali nosi težinu. Čovek koji obilazi države svake godine, koji je video poljoprivredu po celom regionu, i koji se vraća u Srbiju — ne govori iz pristojnosti. Govori iz iskustva. A iskustvo mu kaže da ovde ima šta da se vidi.

Za čoveka na terenu, ovo znači sledeće: kada te kolega iz EU zemlje poseti drugi put, to nije turistički izlet. To je potvrda da tvoj rad ima prepoznatljiv identitet koji privlači pažnju. I da ta pažnja, u današnjoj poljoprivredi, vredi više od bilo koje subvencije.

Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu

Poseta pedesetak slovenačkih poljoprivrednika Kikindi je indikator da srpska voćarska i prerađivačka proizvodnja ima prepoznatljiv identitet koji privlači pažnju kolega iz Evropske unije. U trenutku kada Srbija vodi pregovore o pristupanju, kada se usklađuju standardi i kada domaći proizvođači sve češće postavljaju pitanje konkurentnosti na zajedničkom tržištu — ovakve priče su važnije od bilo kakve strategije na papiru.

Destilerija Šurlan pokazuje da je moguće istovremeno biti tradicionalan i savremen. Sopstveni voćnjaci na pedeset hektara, prerada hiljadu tona godišnje, otkup od lokalnih gazdinstava — to je model koji funkcioniše bez velike retorike. Model koji hrani lanac: od proizvođača voća, preko destilerije, do potrošača koji pije rakiju sa imenom i poreklom.

Problem srpskog voćarstva nije u odsustvu kvaliteta. Problem je u nedostatku brendiranih proizvoda sa zaštićenim geografskim poreklom koji bi na tržištu Evropske unije komandovali cenom koja odgovara uloženom trudu. Slovenija je u tome korak ispred — njihova rakija i voćni proizvodi pozicionirani su kao premium. Srpska rakija, uprkos tradiciji dugoj vekovima, još uvek se najčešće prodaje kao sirovina ili kao proizvod bez jasnog brenda.

Posete poput ove su prilika da se i taj razgovor pokrene — ne u ministarstvima, nego među proizvođačima koji sede za istim stolom i piju istu rakiju. Razmena iskustava između poljoprivrednika iz regiona nije diplomatski protokol — to je najiskreniji vid saradnje koji postoji. Kad te neko iz druge zemlje dođe da pogleda kako radiš, to nije kompliment. To je potvrda da radiš nešto vredno pažnje. A od te pažnje se živi — ne od izveštaja o saradnji koji niko ne čita.


Izvor: AgroFin, 11. novembar 2026.

💬 0 komentara