Jedan metak, jedna greška: Banjalučki incident otvara staru ranu lovačke bezbednosti

Jedan metak, jedna greška: Banjalučki incident otvara staru ranu lovačke bezbednosti

Kad u šumi magla padne na zemlju i vidljivost se svede na metar-dva, jedina stvar koja stoji između lovca i njegovog druga u nizu je disciplina. U banjalučkom kraju ta je disciplina nedavno pukla — i jedan čovek je odseo kući s ranom umesto sa trofejom.

Agro Urednik 5 min čitanja 83 pregleda

Kad u šumi magla padne na zemlju i vidljivost se svede na metar-dva, jedina stvar koja stoji između lovca i njegovog druga u nizu je disciplina. U banjalučkom kraju ta je disciplina nedavno pukla — i jedan čovek je odseo kući s ranom umesto sa trofejom. Lovački savez Republike Srpske je posle toga pokrenuo apel koji zvuči rutinski, ali u suštini je krik iz sistema koji već godinama zna da mu nešto ne štima i bira da ćuti dok ne zaboli.

Šumski ekosistem i njegova mračna strana

Lov na ovim prostorima nije hobi za elitu — to je deo ruralne mašinerije koja drži populaciju divljači pod kontrolom i štiti useve od štetočina. Poljoprivrednik u Semberiji kome divlje svinje pregaze hektar kukuruza ne zove policiju, zove lovačko društvo. Taj odnos je vekovima star i funkcionalan — dok god svako radi svoj deo posla.

Ali taj isti sistem stavlja na stotine ljudi sa puškama u šumu, u zoru, u magli, u uslovima u kojima ljudsko oko jedva razlikuje panj od srne. I tu prestaje priča o tradiciji, a počinje priča o fizici — o metku koji ne bira smer i o grešci koja se ne poništava.

Šta se dogodilo i šta Savez traži

Povod za apel je konkretan — ranjavanje lovca u Banja Luci. Savez nije čekao da se incident zaboravi u narednom lovačkom ciklusu. Uputili su poziv svim lovcima, korisnicima lovišta i organizatorima lova da dosledno poštuju propisane mere bezbednosti. U pismu se podseća na tri stuba koja bi trebalo da budu neugovorna: odgovorno ponašanje, disciplina i pravilno rukovanje oružjem.

Organizatori lova imaju zakonsku obavezu da pre ulaska u šumu utvrde raspored učesnika, bezbednosna rastojanja i pravce dejstva. Svaki lovac mora znati gde stoji, kuda sme da puca i gde mu je komšija u nizu. Na papiru je to jasno. Na terenu se to najčešće svede na minut razgovora ispred kola, a nekada ni to.

Bezbednost i zdravlje ljudi moraju biti važniji od ulova ili bilo kog drugog cilja lova. Nijedan odstrel nije vredan ljudskog života. — iz saopštenja Lovačkog saveza Republike Srpske

Savez posebno inzistira na nošenju fluorescentne odeće. U sumrak ili magli, čovek u maskirnoj uniformi je nevidljiv — bukvalno. Fluorescentna boja je jedini signal koji oku govori: ovde je čovek, ne pucaj. Koliko se ta mera poštuje na terenu, to je posebna priča. Savez je sada nedvosmislen — bez nje nema bezbednog lova, tačka.

Oružje se mora koristiti isključivo na način kojim se ne ugrožavaju drugi. To znači prethodna provera cilja i njegove okoline — ne pucaj dok ne znaš šta je iza mete. Municija mora biti odgovarajuća za vrstu divljači koja se lovi. Punjenje, pražnjenje i prenošenje oružja imaju svoje procedure koje nisu tu da smetaju, nego da spasavaju živote.

Rakija, oružje i kultura koja ne prašta

Ovo je deo priče na kojem se svaki Balkanac nasmeje, a onda ućuti. Lovački savez izričito upozorava na strogu zabranu učešća u lovu pod dejstvom alkohola ili drugih supstanci koje utiču na rasuđivanje. U realnosti, rakija je deo lovačke kulture — gutljaj za zagrevanje, nazdravlje pre ulaska u šumu, čašica uz priču o prošlom ulovu. To neko zove tradicijom. Ja to zovem kockom sa tuđim životom.

Ako organizator lova okrene glavu kad neko popije čašicu pre lova, čitav sistem bezbednosti pada kao kule od karata. — rukovodilac lova iz republičkosrpskog lovačkog društva

Odgovornost za sprovođenje mera leži na rukovodiocima lova i lovočuvarima. Oni su dužni da učesnike upoznaju sa pravilima i da svojim primerom podstiču poštovanje tih pravila. Autoritet se ne dokazuje time što si dobar drug, nego time što si dosledan. Lovočuvar koji ne proveri fluorescentnu odeću snosi istu odgovornost kao lovac koji ne proveri cilj.

Iz Saveza poručuju da ako nisi siguran — ne pucaj. Ako ne vidiš cilj jasno — ne pucaj. Ako sumnjaš da je u pravcu dejstva čovek — ne pucaj. Tri jednostavna pravila koja nemaju izuzetka.

Šta ovo znači za ljude na terenu

Poljoprivrednici i lovci su na istom lancu. Gazda čiji usevi stradaju od divljači računa na lovce da regulišu populaciju. Lovci računaju na gazde da im daju pristup lovištima i tolerišu kretanje po njihovoj zemlji. Taj pakt funkcioniše dok god je bezbedan — a kad neko biva pogođen u šumi, pukotina ide kroz čitavu ruralnu zajednicu.

Banjalučki incident nije izolovan. To je simptom kulture u kojoj se bezbednosni protokoli tretiraju kao preporuka, a ne kao zakon. Kršenje mera se najčešće sankcioniše tek kad neko završi u bolnici ili na groblju. Do tada vlada ona tiha tolerancija — bilo je i gorih stvari, prošlo je. Taj pristup znači da čekaš nesreću da ti kaže da si grešio.

Ako lovačke asocijacije žele da zadrže poverenje i ruralnih zajednica i institucija, apeli moraju biti praćeni stvarnim sankcijama. Organizator koji dozvoli pijanog lovca u šumi ne bi smeo sledeći put da organizuje ništa. Lovočuvar koji zatvori oči pred neispravnom opremom snosi krivicu kao i onaj ko pritisne obarač bez provere.

Kao neko ko je prošao kroz hiljade priča iz srpske ruralne stvarnosti, znam da se propisi najteže sprovode tamo gde su ljudi najbliži. U lovačkom društvu svi su komšije, svi su kumovi, svi piju iz iste čaše. Ali baš zato što su bliski, odgovornost je veća, ne manja. Kad te pogodi metak, nije važno da li je pucao prijatelj ili stranac — rana je ista. Lovački savez Republike Srpske je rekao dovoljno. Pitanje je da li će ga neko čuti pre sledećeg metka, ili tek posle njega.


Izvor: Agro TV, 12. novembar 2026.

💬 0 komentara