Kada neko pomene nekretnine u Srbiji, poljoprivrednik obično slegne ramenima — to je, kaže, gradski problem, priča o betonu i stanovima po dvorištu. Greši. Ono što se danas dešava sa propisima, cenama i institucijama koje regulišu tržište nekretnina direktno oblikuje i sudbinu obradive zemlje, koja je u poslednjoj deceniji postala jedna od najpoželjnijih investicionih kategorija u zemlji. Razgovor koji je Dragan Miletić, konsultant za sektor nekretnina i stručni saradnik agencije REAL Consulting Nekretnine, dao za Biznis.rs 12. novembra 2026. godine, zapravo je mapa onoga što čeka svakoga ko imovinu vidi kao dugoročnu vrednost — uključujući i oračare.
Gradski model koji je osvojio njivu
Miletić je jasan u jednoj stvari: Srbija je stigla do trenutka u kojem dosadašnji model razvoja sektora nekretnina mora da se preispita. Godinama je tržišna aktivnost bila usmerena na povećanje obima novogradnje, rast prodajnih cena i investicionu izgradnju, naročito u Beogradu i Novom Sadu. Taj model, kako on kaže, ne može dugoročno da garantuje stabilan razvoj, jer se održivo tržište ne može zasnivati isključivo na rastu cena i širenju građevinskih kapaciteta.
Prevedimo to na jezik gazdinstava. Isti taj logaritam — kupi jeftino, čekaj da cene porastu, prodaj — preneo se i na poljoprivredno zemljište. Spekulativna kupovina obradive zemlje u Vojvodini, Šumadiji, Mačvi, čak i od strane struktura koje nemaju nikakve veze sa proizvodnjom, postala je realnost koju svaki proizvođač oseća kada pokuša da proširi parcelu. Cene poljoprivrednog zemljišta rasle su upravo onom brzinom kojom su rasle i gradske nekretnine — ne zato što su prinosi porasli, nego zato što se i zemlja tretirala kao finansijski instrument. Ako taj model puca u gradu, puknuće i na njivi.
Šta kažu brojevi i šta se krije iza njih
Podaci Republičkog geodetskog zavoda za prvo polugodište 2026. godine pokazuju jednu ključnu stvar: vrednost tržišta rasla je znatno brže od broja realizovanih transakcija. Drugim rečima, manje se prodaje, ali se ono što se prodaje prodaje po sve višim cenama. Takav odnos, kako Miletić ocenjuje, ukazuje na povećanje prosečnih realizovanih vrednosti, ali istovremeno signalizira da se tržište komprimuje. Broj onih koji mogu da uđu u kupovinu se smanjuje, a krug onih koji već imaju i akumuliraju se sužava.
To je tačno onaj scenario koji poljoprivrednici već prepoznaju na terenu. Mladi proizvođači koji žele da kupe zemlju i krenu u proizvodnju sve teže dolaze do finansiranja, dok institucionalni kupci i investicioni fondovi mirno kupuju parcele po cenama koje proizvođaču nikada ne bi bile isplative na osnovu poljoprivrednog prihoda. Kada Miletić govori o dostupnosti stanovanja i modelima koji bi građanima sa prosečnim i nižim primanjima omogućili lakši dolazak do sopstvenog doma, ista logika važi i za pristup zemljištu početnicima u poljoprivredi.
„Iako Srbija ima relativno širok regulatorni okvir, problemi se ogledaju u njegovoj primeni, međusobnoj usklađenosti propisa, efikasnosti institucija i dostupnosti pouzdanih informacija. Upravo su to oblasti koje bi trebalo unaprediti kako bi tržište funkcionisalo predvidljivije i sa većim stepenom pravne sigurnosti" — Dragan Miletić, konsultant za sektor nekretnina i stručni saradnik agencije REAL Consulting Nekretnine
Ove reči mogu se bukvalno preneti na katastar, upis poljoprivrednog zemljišta, proceduru objedinjavanja parcela i status poljoprivrednog gazdinstva. Koliko je gazdinstava u Srbiji blokirano u razvojnim planovima jer katastar nije usklađen sa stanjem na terenu? Koliko je njiva upisano kao građevinsko zemljište, ili obrnuto, jer propisi nisu usklađeni među institucijama? Miletićeva dijagnoza regulatornog okvira nije samo dijagnoza za gradsku betonersku scenu — ona je tačno opis onoga što koči i seosko gazdinstvo.
Miletić izdvaja tri ključna prioriteta: jačanje pravne sigurnosti i zaštite privatne svojine, kupaca, prodavaca i investitora; veću transparentnost tržišta kroz pouzdane podatke o cenama, transakcijama, vlasništvu i stanju nekretnina; i profesionalizaciju tržišta kroz više standarde rada investitora, posrednika, procenitelja i drugih učesnika. Svaki od ova tri prioriteta, primenjen na poljoprivredno zemljište, značio bi revoluciju. Transparentnost cena poljoprivrednog zemljišta bi razotkrila spekulativne mehanizme koji danas operišu u sivoj zoni. Profesionalizacija posredništva bi eliminisala agente koji između prodavca i kupca ubacuju trostruke marže. Pravna sigurnost bi konačno omogućila gazdinstvima da planiraju investicije bez straha od rešavanja imovinsko-pravnih odnosa koji vuku korene iz devedesetih.
Diferencijacija koja će razdvojiti pametne od spekulanta
Miletić je ubedljiv u jednoj proceni: ne treba očekivati nagli i opšti pad vrednosti nekretnina, već pre svega veće razlike između kvalitetnih i manje kvalitetnih projekata. Političke i ekonomske promene, kaže on, neće automatski izazvati pad cena ili investicionu krizu. Mnogo je realnije da se prvi efekti osete kroz opreznije ponašanje kupaca i investitora, promenu strukture tražnje i smanjenje ili drugačiju raspodelu broja transakcija. Tek nakon toga moglo bi da usledi prilagođavanje cena.
„Srbija ne treba samo tržište nekretnina na kojem se više gradi i prodaje, već tržište na kojem se kvalitetnije gradi, transparentnije posluje i dugoročno sigurnije investira. Sposobnost države da obezbedi takav regulatorni i institucionalni ambijent biće jedan od važnijih faktora budućeg razvoja ovog sektora" — Dragan Miletić, konsultant za sektor nekretnina i stručni saradnik agencije REAL Consulting Nekretnine
Ako Miletićeva procena o diferencijaciji važi za gradsko tržište, onda važi i za poljoprivredno. Razlike između kvalitetne obradive zemlje sa uređenim papirima, pristupnim putevima i vodom za navodnjavanje s jedne strane, i zapuštenih parcela sa nerešenim katastrom i bez infrastrukture s druge, postaće drastične. Kupac koji danas plaća istu cenu za njivu pored kanala i njivu na pesku, ubrzo će morati da razmišlja drugačije. Tržište koje se diferencira je tržište koje kažnjava neracionalnost i nagrađuje onoga ko ulaže u kvalitet — bilo da je reč o zgradi ili o parceli.
Šta ovo znači za onoga ko drži motiku i traktor
Za poljoprivrednog proizvođača to znači jednu jednostavnu stvar: gazdinstvo koje ima uređenu imovinu, pravno čiste parcele, pristup infrastrukturi i proizvodnju koja stvara realnu ekonomsku vrednost — ne prinos na papiru, već prinos koji tržište plaća — postaće dragocenije nego ikada. A ono koje se oslanja na spekulativnu vrednost zemljišta bez proizvodnje, biće prvo koje oseti hladan tuš tržišne korekcije.
Država mora da shvati da poljoprivredno zemljište nije samo kvadrat na papiru, već resurs od koga zavisi bezbednost ove zemlje. Svaki propis koji Miletić traži za gradsko tržište — transparentnost, pravna sigurnost, profesionalizacija — treba primeniti i na poljoprivredu, pre nego što i poslednji orač u Srbiji shvati da ga niko nije pitao.
Izvor: Biznis.rs, 12. novembar 2026.
💬 0 comments