Dve decenije ukusa koji ne može da se kopira: Sajam etno hrane slavi dvadeseti rođendan sa trista proizvođača

Dve decenije ukusa koji ne može da se kopira: Sajam etno hrane slavi dvadeseti rođendan sa trista proizvođača

Zamislite čoveka koji je čitavog života pravio kajmak u jednoj istoj drvenoj kači, na istoj planini, i nikada nije izašao izvan opštine. Ove godine, taj čovek stoji u Hali 2 Beogradskog sajma, ispred njega je red ljudi koji probaju njegov proizvod, a iza njega sedi kupac iz trgovinskog lanca koji mu nudi ugovor.

Agro Urednik 6 min čitanja 103 pregleda

Zamislite čoveka koji je čitavog života pravio kajmak u jednoj istoj drvenoj kači, na istoj planini, i nikada nije izašao izvan opštine. Ove godine, taj čovek stoji u Hali 2 Beogradskog sajma, ispred njega je red ljudi koji probaju njegov proizvod, a iza njega sedi kupac iz trgovinskog lanca koji mu nudi ugovor. To se dešava svakog novembra već dvadeset godina — i to je razlog zašto Međunarodni sajam etno hrane i pića nije samo manifestacija, već najvažniji godišnji trenutak za male proizvođače u Srbiji.

Od lokalne pijace do police u supermarketu

Dve decenije ove manifestacije poklapaju se sa najturbulentnijim periodom srpske poljoprivrede. U tih dvadeset godina, mala gazdinstva su opstala ili nestala zavisno od jedne stvari — da li su uspela da nađu plasman van lokalne pijace. Sajam etno hrane je, bukvalno, postao most između sela i police u supermarketu, i to je uloga koju nijedna digitalna platforma ni ministarstvo sa svojim programima nije uspela da preuzme.

Za poljoprivrednika iz Srema, Homolja, leskovačkog kraja ili zapadne Srbije, ovaj sajam je mesto gde se godišnja zarada može preokrenuti za sto osamdeset stepeni. To nije metafora — to je matematika koju gazda nosi kući.

Trista porodica pod jednim krovom

Više od tristo izlagača ove godine ispunjava svaki raspoloživi kvadrat izložbenog prostora Hale 2. Nisu to korporacije ni fabrike sa stotinama zaposlenih. To su porodična poljoprivredna gazdinstva, zadruge i udruženja proizvođača koji su u Beograd došli sa onim što su sami uzgajali, pravili i pakovali — sireve i kajmak iz brdsko-planinskih krajeva, suhomesnate proizvode sa različitih mikrolokacija, med iz tri srpska pašnjaka, ajvar iz južne Srbije, zimnicu, džemove i slatka od šumskog voća, pa onda vina i rakije koje nije napravio nikakav distributer već čovek koji je grožđe branjem dovodio u podrum.

Sve to stoji na štandovima do petnaestog novembra, a onaj ko prošeta Halom 2 vidi Srbiju koja se ne vidi sa auto-puta.

Grad domaćin ovogodišnjeg izdanja je Leskovac, i to je izbor koji ima smisla. Leskovac je decenijama gastronomska prestonica juga Srbije, mesto gde se priprema hrana koja je prešla granice regiona. Leskovački ajvar — onaj pravi, pečen na žeri, ljušten ručno, mliven na kamenu — zauzima posebno mesto na sajmu i služi kao neka vrsta ambasadora tradicionalne srpske proizvodnje. Ali Leskovčani nisu došli samo sa ajvarom. Njihovi proizvođači predstavljaju čitav spektar južnjačkih specijaliteta, od suvog mesa do pekmeza od šljive, i to je upravo ono što ovaj sajam čini autentičnim — raznovrsnost koja dolazi iz stvarnih mikroregiona, a ne iz kuhinje marketinške agencije.

Kada gazda iz Homolja sedne za sto sa kupcem iz Nemačke i njih dvojica popiju po čašu rakije, taj razgovor vredi više nego bilo koji sajt za promociju izvoza. Tu se ne prodaje proizvod — prodaje se poverenje. — predstavnik udruženja proizvođača tradicionalnih proizvoda

Posao ispod rakije i komada sira

Jubilej — dvadeseto izdanje — nije samo broj na plakatu. To je potvrda da manifestacija ima realnu poslovnu težinu i da funkcioniše kao B2B platforma koliko i kao izložba za građane. Malim proizvođačima koji godinama prodaju na lokalnim pijacama ili iz dvorišta, ovo je prilika da sednu za sto sa predstavnicima trgovinskih lanaca, distributerima i ugostiteljima. Ti razgovori, često neformalni, iznad čaše rakije i komada sira, završavaju se ugovorima o plasmanu koje nijedna digitalna platforma ne može da zameni.

Posebna pažnja posvećena je proizvodima sa zaštićenim geografskim poreklom. U Srbiji trenutno imamo dvadesetak proizvoda sa nekim oblikom zaštite porekla — od sremske kulenove kobasice do homoljskog meda, od užičke pršute do ajvara iz Vojvodine. Svaki takav proizvod na sajmu predstavlja deo nacionalnog identiteta koji ima merljivu tržišnu vrednost.

Zaštita geografskog porekla nije pravna fiks-fota. To je mehanizam koji malom proizvođaču omogućava da naplati autentičnost, da ne bude pregovanjem sa industrijom gurnut na marginu, i da ruralno područje iz kojeg dolazi dobije ekonomski argument za opstanak. Na sajmu se ta priča vidi uživo — na štandu sa natpisom zaštićenog porekla ljudi stoje u redu, dok susedni štand sa istom kategorijom proizvoda ali bez zaštite čeka duže. To je tržište koje govori svojim jezikom, i taj jezik je jasan.

Organska proizvodnja i državna ruka

Organska proizvodnja zauzima sve više prostora na sajmu, i to nije slučajnost. Interesovanje za organske proizvode raste i na domaćem i na inostranom tržištu, a Srbija ima prirodne uslove koje mnoge evropske zemlje mogu samo da pozaviduju se — čist vazduh, neiskvareno zemljište, tradiciju koja nikada nije bila intenzivno-industrijska. Problem je, naravno, u tome što je sertifikacija skupa, birokratija spora, a tržište nepregledno za malog proizvođača koji ne zna kako da dođe do kupca u Nemačkoj ili Austriji. Sajam je jedno od mesta gde se ta vrsta kontakta može desiti bez posrednika.

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede podržava male proizvođače tradicionalnih proizvoda sufinansiranjem dela troškova zakupa izložbenog prostora na zajedničkim štandovima. Prevod: gazda iz sela ne mora da izdvoji dvadesetak hiljada dinara za kvadrat štanda da bi se predstavio. To je ključna mera, jer bez nje bi na sajmu bili samo oni koji već imaju novac za marketing — a to bi značilo da etno hrana prestaje da bude etno i postaje samo još jedan segment prehrambene industrije. Na zajedničkim štandovima se okupljaju proizvođači iz istog regiona, što dodatno jača prepoznatljivost lokalnih brendova i olakšava kupcima navigaciju kroz ponudu.

Subvencija za štand nije milostinja. To je najjeftiniji način da država održi život na selu. Svaki gazda koji proda na sajmu i vrati se kući sa ugovorom — to je jedna porodica koja ostaje na zemlji. — sagovornik iz sektora ruralnog razvoja

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Dvadeset godina sajma etno hrane nije dvadeset godina izložbe. To je dvadeset godina dokazivanja da mala proizvodnja ima smisla, da tradicionalni način pripreme hrane nije nostalgija već konkurentna prednost, i da srpski seljak ne treba da se stidi svog proizvoda pred bilo kime. Problem je u tome što se ta priča još uvek vodi na nivou manifestacija i priznanja, a nedovoljno na nivou sistemskih rešenja. Subvencije su tu, ali su parcijalne. Zaštita porekla postoji, ali je proces spor. Tržište raste, ali malom proizvođaču često nedostaje logistička infrastruktura da isporuči ono što je prodao.

U okviru sajma organizovano je ocenjivanje izloženih proizvoda u više kategorija, a najuspešnijim proizvođačima biće dodeljene diplome i priznanja, uključujući i najviše godišnje priznanje — Robna marka iz Srbije 2026. godine. To priznanje nije ukras za zid. Proizvođaču koji ga dobije, to je dokument koji nosi na pregovore sa kupcima, ugovore sa lancima, aplikacije za bespovratna sredstva. Ima realnu, merljivu vrednost — i upravo zato ga proizvođači čekaju cele godine.

Dve decenije dokaza, dve decenije pitanja

Dve decenije sajma etno hrane pokazale su nam šta imamo. Sledeće dve decenije moraju da pokažu da to znamo i da prodamo — ne kao suvenire, već kao proizvode koji stoje na polici rame uz rame sa italijanskim pršutom i francuskim sirom. Ako to ne naučimo, sajmovi će ostati lepi izleti za Beograđane, a seljaci će i dalje prodavati ispod cene onom ko prvi svrne na njihovo dvorište. A to je scenarij koji Srbija ne može da priušti — ni ekonomski, ni demografski, ni moralno.


Izvor: Agro TV, 12. novembar 2026.

💬 0 komentara