Kada najjača centralna banka Evrope podigne ruku i kaže „pazite", pametan poljoprivrednik koji plaća kredit osluhne. Bundesbanka je u četvrtak objavila izveštaj o stabilnosti finansijskog sistema u kojem ništa nije obećavajuće, a sve je povezano — berza, državni dugovi, nekretnine i stečaji firmi čine lanac koji može da pukne na više mesta odjednom. Za srpskog proizvođača koji misli da ga se to ne tiče, evo zašto bi trebalo da promeni mišljenje.
Zašto nas brine šta se dešava u Frankfurtu
Nemačka je najveći trgovački partner Srbije i motor evrozone. Kada Bundesbanka — institucija koja čuva stabilnost drugog najvećeg finansijskog sistema na svetu — kaže da je „vreme izazovno i takvo će još biti", to nije diplomatsko upozorenje, već signal da se evropska privreda nalazi u strukturnoj krizi koja neće proći preko noći. Srpski poljoprivrednici koji izvoze u EU, koji kupuju mašine iz Nemačke ili koji plaćaju kredite vezane za evropske referentne stope, osetiće posledice pre nego što ih lokalni mediji uopšte registruju.
Ovo nije prvi put da Bundesbanka zvoni na uzbunu. Ali jeste prvi put da upozorenja dolaze sa toliko frontova istovremeno — akcije, državni dugovi, nekretnine i stečaji firmi. Svaki od njih bi pojedinačno bio proba za sistem. Svi zajedno, to je test izdržljivosti.
Berza, dug i stečaji: tri fronta istovremeno
Član upravnog odbora Bundesbanke Mihael Tojrer predstavio je izveštaj u četvrtak, i ton nije bio utešan. Cene akcija na finansijskom tržištu su, kako on kaže, „ambiciozne", posebno američkih tehnoloških firmi. Ako se profitna očekivanja investitora ne ostvare ili ako se geopolitička napetost zaoštri, kotacije bi mogle da se sunovrate. A kada berza padne, novac ne nestaje — on se prelije negde drugde, obično tamo gde ga najmanje očekujete.
„Potencijal povratnog udara je značajan" — Mihael Tojrer, član upravnog odbora Bundesbanke, za agenciju DPA
Drugi front je državni dug. Bundesbanka vidi rastući rizik zbog gomilanja obaveza u evrozoni, i Tojrer je to opisao bez ukišavanja. Mešavina već velikog i rastućeg zaduživanja uz slab privredni rast je, po njegovim rečima, toksična. Ako nekoj državi padne kreditni rejting, porašće premija na rizik njenih obveznica, a to će opteretiti banke, osiguranja i fondove koji drže takve hartije od vrednosti. Prevodi se prosto: kada se država zadužuje do besvesti, a privreda ne raste, na kraju plaćaju svi koji drže taj dug — uključujući i finansijske institucije koje su ga morale da kupe.
Treći front je realna privreda, i tu priča postaje opipljiva. Od sredine prošle godine raste udeo problematičnih kredita, a mesečni broj preduzeća koja ulaze u stečaj sada je najveći u poslednjih dvanaest godina. Poskupelo finansiranje dodatno otežava život firmama, jer kamatne stope više nisu ono što su bile pre pandemije. Kredit koji je pre nekoliko godina koštao firmu dva-tri odsto sada košta duplo više, a prihodi ne prate taj tempo. To je matematika koja ne prašta — kada rashodi rastu brže od prihoda, stečaj je pitanje kalendarskog dana, ne izbora.
Tojrer ipak nalazi jednu tačku olakšanja, ali je pažljivo ograđuje.
„Srećom, kreditni rizici se za sada materijalizuju izdrživim tempom i banke ih dobro podnose. Putokaz je, međutim, jasan — uporna slabost privrede i strukturno opterećenje se preko preduzeća prenose na banke." — Mihael Tojrer, član upravnog odbora Bundesbanke
Nekretnine i strani kapital: skrivena mina
Tržište poslovnih nekretnina u Nemačkoj je umrtvljeno masovnim prelaskom na rad od kuće. Operateri kancelarijskog prostora trpe gubitke, a zgrade koje su nekada vredne stotine miliona evra sada stoje poluprazne. To nije samo problem investitora — to je problem banaka koje su te projekte finansirale, očekujući da će kirije pokrivati obaveze. Kad kirije nema, neko mora da podnese gubitak.
Istovremeno, novi podaci ukazuju da je četrdeset odsto svih novih stambenih transakcija kompletno finansirano kreditom, što znači da ceo rizik u slučaju nesposobnosti kupca da otplaćuje kredit pada na banku. Kada skoro polovina kupaca ne unese ni evra kapitala u kupovinu, banka je ta koja hoda po žici. Ako tržište nekretnina krene nizbrdo, te pozicije postaju toksične preko noći.
Konačno, Tojrer je ukazao na još jednu ranjivost — veliki udeo stranog kapitala čini nemačke banke podložnim sistemskim rizicima u slučaju da se bilo koji od gore navedenih scenarija ostvari. Nemački bankarski sistem nije ostrvo, i ono što počne kao lokalni problem može da se proširi kroz mrežu stranih investitora koji drže pozicije u tim bankama. U globalizovanoj finansijskoj arhitekturi, kvar u jednom čvoru putuje brže nego što iko može da reaguje.
Šta ovo znači za srpskog poljoprivrednika
Za čoveka koji obrađuje sto hektara u Banatu ili koji drži farmu od sto krava u Mačvi, izveštaj Bundesbanke može delovati kao daleka priča. Ali nije. Evropska centralna banka, čija politika direktno utiče na kamatne stope u Srbiji, ne donosi odluke u vakuumu — ona reaguje na ono što vidi u evrozoni, a vidi upravo ovo što Bundesbanka opisuje. Ako se rizici materijalizuju i ECB krene u odbranu stabilnosti, to znači očuvanje viših kamatnih stopa duže nego što je planirano. Za poljoprivrednika koji plaća investicioni kredit po sedam, osam ili devet odsto, to je razlika između profita i gubitka na kraju sezone.
Drugi kanal je trgovina. Nemačka je najveće tržište za srpske izvoznike poljoprivrednih proizvoda — od maline do smrznutog voća, od piva do prerađevina. Kada u Nemačkoj firme masovno ulaze u stečaj, kada potrošačka potražnja pada pod pritiskom inflacije i skupog kredita, to se direktno prelama u manje narudžbina za srpske proizvođače. Nemački supermarketi ne smanjuju cene svojim dobavljačima iz ljubaznosti — smanjuju ih zato što im se kupci stežu. A kad se nemački kupac steže, srpski proizvođač maline to oseti na otpadu.
Treći kanal je investicioni. Strani kapital koji je doskora ulazio u nemačke banke i nekretnine traži alternativu, a Balkan je u nekim segmentima postao zanimljiv. To može značiti više investicija u srpsku poljoprivredu, ali i veću izloženost volatilnosti globalnih tržišta. Kad strani fond ulazi u otkupnu stanicu ili mlekaru u Srbiji, on ne ostaje zauvek — odlazi kad mu se računica pokvari u matičnoj zemlji. A računica se kvari brzo kad Frankfurt kihne.
Pametan poljoprivrednik ne čeka da mu oluja stigne na njivu — on je gleda na horizontu i sprema se dok još ima vremena. Bundesbanka ne predviđa krahnju, ali postavlja ogledala i kaže: gledajte. Oluja koja se sprema u Frankfurtu stiže u Vojvodinu sa zakašnjenjem, ali stiže. Pitanje je samo da li ćemo je dočekati sa kišobranom ili mokri.
Izvor: Biznis.rs, 12. novembar 2026.
💬 0 comments