Tri meseca nakon što je Vlada Srbije usvojila Strategiju poljoprivrede i ruralnog razvoja do 2034. godine, jedno pitanje visi nad svakim gazdinstvom od Subotice do Vranja — kako će se ta strategija sprovesti. Akcioni plan, dokument bez kojeg strategija ostaje mrtvo slovo na papiru, nije donet ni nakon isteka roka od jedanaestog novembra. Nacionalni konvent o Evropskoj uniji u svojoj Knjizi preporuka za 2026. godinu kaže to što mnogi u administraciji ne žele da čuju: Srbija nije spremna za evropsku poljoprivrednu politiku, a ključni problem nije u nedostatku vizije već u odsustvu izvršenja.
Poglavlje koje ne prašta
Poglavlje 11 — Poljoprivreda i ruralni razvoj — jedno je od najtežih i najkompleksnijih u pregovaračkom procesu sa EU. Ne zato što su pravila komplikovana sama po sebi, nego zato što zahtevaju potpuno drugačiji način upravljanja novcem, zemljištem i podacima od onoga na koji je srpska administracija decenijama navikla. Nacionalni konvent je u 2025. godini dao četiri prioritetne preporuke za ovo poglavlje. Jedna je ispunjena. Tri su delimično realizovane.
U svakoj drugoj oblasti takav rezultat ne bi bio loš. Ali u agraru, gde ciklusi traju godinama i gde svaka izgubljena sezona znači izgubljena sredstva, delimično je skoro isto što i ništa.
Brojke koje ne lažu
Usvajanje Strategije trinaestog avgusta 2026. godine bio je stvarni pomak. Prvi put u dužem vremenu imamo dokument koji realistično prepoznaje šta nije u redu — nisku produktivnost, usitnjenost gazdinstava, pad stočarstva i ograničene efekte dela poljoprivrednih podsticaja. To nisu tajne, ali ih je država konačno priznala kao strukturne probleme, ne kao prolazne poteškoće. Problem je u tome što priznavanje problema nije isto što i rešavanje problema.
Najupečatljiviji podatak iz Knjige preporuka ne tiče se Strategije ni IPARD-a, nego ljudi. Uprava za agrarna plaćanja, prema Vladinom planu, treba da ima hiljadu pedeset zaposlenih na centralnom i regionalnom nivou. U trenutku izrade plana imala je približno trista deset, uz odobrenje za dodatnih pedeset radnih mesta. Plan predviđa i uspostavljanje trideset pet regionalnih kancelarija.
Razlika između tri stotine šezdeset i hiljadu pedeset nije statistička razlika. To je razlika između sistema koji radi i sistema koji se guši.
Bez dovoljnog broja stručnih kadrova ne može se obezbediti blagovremena obrada zahteva, ne može se vršiti efikasna kontrola podsticaja i ne može se uspostaviti aparat koji će odgovarati pravilima Zajedničke poljoprivredne politike EU. — Nacionalni konvent o Evropskoj uniji, Knjiga preporuka za 2026.
Ovo nije pitanje birokratske udobnosti. Ovo je pitanje da li će poljoprivrednik dobiti novac na vreme ili će čekati mesecima dok mu papiri stoje u fazi obrade. Dovršenje Integrisanog administrativnog i kontrolnog sistema i Sistema za identifikaciju zemljišnih parcela preduslov je za bilo kakvo ozbiljno upravljanje poljoprivrednim plaćanjima prema evropskim pravilima. Ovi sistemi nisu tehnički luksuz — oni su infrastruktura bez koje evropski novac ne može da teče ka gazdinstvima.
Evropski novac koji čeka, ali ne čeka večno
U okviru programa IPARD III sprovedeni su javni pozivi za mere jedan i tri, objavljene su konačne rang-liste. To zvuči kao napredak i formalno jeste napredak. Ali Konvent jasno kaže — stvarni napredak se ne meri brojem raspisanih poziva, već brojem zaključenih ugovora, visinom isplaćenih sredstava i brzinom obrade. I tu slika postaje manje lepa.
Mera sedam formalno je obuhvaćena sistemom sprovođenja programa, ali nije operativno pokrenuta putem javnih poziva. Za mere četiri, pet i šest nisu završeni postupci akreditacije i poveravanja poslova izvršenja budžeta, što znači da sredstva nisu bila dostupna potencijalnim korisnicima. Prevedeno na jezik terena: novac postoji, ljudi ga mogu videti na papiru, ali ne mogu da ga uzmu jer sistem nije spreman da ga isplati.
Konvent preporučuje kvartalno objavljivanje podataka o prijavama, zaključenim ugovorima, isplatama, odustajanjima i razlozima odbijanja zahteva. Ovo je minimalni standard transparentnosti koji bi trebalo da postoji već godinama, a ne da se tek predlaže. Takođe se traži preduzimanje mera za smanjenje rizika od gubitka raspoloživih evropskih sredstava — što je diplomatski način da se kaže da novac može da se vrati ako ga ne potrošimo na vreme.
Sredstva postoje na papiru, ali sistem nije spreman da ih isplati. To nije tehnički problem — to je problem institucionalne spremnosti. — predstavnik Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Nova prioritetna preporuka za 2026. godinu odnosi se na uspostavljanje javnog sistema praćenja usklađenosti nacionalnih agrarnih podsticaja sa pravilima EU. Predlaže se objavljivanje pregleda svih šema podrške, njihovih pravnih osnova, kategorija korisnika i budžetskih iznosa. Za poljoprivredne proizvođače to bi značilo veću predvidivost agrarne politike — jasnije pravilo igre, manje iznenađenja, manje političkih intervencija u toku sezona.
Konvent posebno upozorava na rizik da mala poljoprivredna gazdinstva i proizvođači sa slabijim digitalnim kapacitetima ostanu u nepovoljnijem položaju. Ovo je možda najvažnije upozorenje celog dokumenta. Evropska poljoprivredna politika je u sve većoj meri digitalna — prijave, kontrole, izveštaji, sve ide kroz sisteme koje treba znati da se koristi. Ako država ne obezbedi podršku za prelazak na taj način rada, mala gazdinstva neće izgubiti konkurentsku bitku zato što su lošija, nego zato što ne znaju da popune formular.
Ciljevi koji se odnose na klimatske promene mogli bi da ostanu samo deklarativni bez konkretnih mera podrške, upozorava Konvent. I to je tačka gde retorika i stvarnost najlakše rastaju — kada se klima spomene u strategiji, ali ne i u budžetu.
Mala gazdinstva neće izgubiti zato što su lošija, nego zato što ne znaju da popune formular. To je pitanje na koje država mora da odgovori pre nego što bude kasno.
Gde smo zapravo
Srpska poljoprivreda nije u problemu zato što nema strategije. U problemu je zato što strategija ne znači ništa bez ljudi koji je sprovode, sistema koji je podržavaju i novca koji stiže na vreme. Hiljadu pedeset potrebnih radnih mesta u Upravi za agrarna plaćanja i trista šezdeset trenutno zaposlenih nisu samo brojke — to je slika razlike između zemlje koja se priprema za EU i zemlje koja se nada da će nekako proći. Akcioni plan koji kasni mesec dana po isteku roka nije sitnica — to je poruka da se izvršenje i dalje tretira kao opcija, a ne kao obaveza. A u agraru, kao i u polju, kasno sejanje nikad nije donelo rano žetvu.
Izvor: Agro News, 13. novembar 2026.
💬 0 comments