Pčelarstvo na raskrsnici: klima, bolesti i patvorenje meda potresaju region

Pčelarstvo na raskrsnici: klima, bolesti i patvorenje meda potresaju region

Košnice su prazne, berbe meda neizvesne, a na polici u marketu stoji ono što pčela nikada nije videla. U Tuzli su se okupili ljudi koji još uvek veruju da se pčelarstvo može spasiti — naučnici, praktičari i institucije — ali ono što su imali da kažu jedva da donosi utehu.

Agro Urednik 6 min read 90 views

Košnice su prazne, berbe meda neizvesne, a na polici u marketu stoji ono što pčela nikada nije videla. U Tuzli su se okupili ljudi koji još uvek veruju da se pčelarstvo može spasiti — naučnici, praktičari i institucije — ali ono što su imali da kažu jedva da donosi utehu. Dvodnevni međunarodni kongres o pčelarstvu i pčelinjim proizvodima održan u Tuzli bio je pokušaj da se kaže naglas ono što svaki pčelar već zna: pčele nestaju, med se lažira, a tržište ne prašta.

Zašto Tuzla, zašto sada

Tuzla nije slučajno izabrana za mesto gde će se region suočiti sa istinom o pčelarstvu. Grad sa tradicijom soli i industrije, koji poslednjih decenija sve vidljivije trpi posledice klimatskih promena, postao je prirodni centar za razgovor o grani koja se nalazi pod udarom istih onih sila koje pogađaju celu regiju. Kongres je okupio naučnike, stručnjake iz zdravstvenog i farmaceutskog sektora, predstavnike institucija i pčelare iz BiH i regiona. Ovo nije bio stručni skup zatvorenog tipa — bio je pokušaj da se pčelarstvo konačno posmatra kao deo šireg sistema, a ne kao hobij za penzionere.

Pozadina je poznata svakome ko je ikada držao košnicu. Klimatske promene su poremetile pašne cikluse do te mere da pčelar više ne zna kad da seli, kad da hrani, kad da tretira. Proleća su prekratka ili preduga. Suše sažimaju cvetanje na dan-dva, a kiše u vreme glavne paše ispiru nektar pre nego što pčela uopšte stigne do nje. Na to se nadovezuju bolesti — varoa, nozematoza, trovanja pesticidima — a na kraju svega, pčelar iznese med na tržište i shvati da se takmiči sa šećernim sirupom koji košta tri puta manje i nosi lepo odštampanu nalepnicu.

Šta je rečeno, šta je prećutano

Tokom dvodnevnog skupa, zaštita pčela je postavljena ne samo kao pčelarsko pitanje, već kao pitanje očuvanja ekosistema i stabilnosti poljoprivredne proizvodnje. Oprašivanje, kako je istaknuto, nije usluga koju pčele pružaju iz ljubavi — to je osnova proizvodnje hrane, i bez nje poljoprivreda pada na kolena. Ovo je važno ponavljati, jer u Beogradu i Sarajevu još uvek postoje ljudi koji smatraju da je pčelarstvo margina u agrarnom budžetu.

Poseban akcenat stavljen je na kontrolu kvaliteta i autentičnosti meda. Stručnjaci su ukazali na potrebu za pouzdanim laboratorijskim ispitivanjima, standardizacijom analitičkih metoda i primenom savremenih tehnologija, kako bi se efikasnije sprečili patvorenje i obmanjujuće deklarisanje proizvoda. Ovo je tačka u kojoj pčelarstvo prestaje da bude narodna radost, a postaje forenzički problem. Patvoreni med nije samo prevara potrošača — on je sistemsko uništavanje poverenja u celu granu.

Dok god kazne za patvorenje meda ne budu veće od profita koji donosi, svaki kongres o autentičnosti zvuči kao razgovor o protivpožarnoj zaštiti u zgradi koja već gori. — učesnik kongresa iz redova pčelara

Učesnici su zatim prešli na ono što je na terenu najbolnije: malog pčelara i njegov položaj. Naglašena je potreba za većom podrškom kroz unapređenje sistema kontrole kvaliteta, promociju proizvoda i organizovan otkup, što bi olakšalo pristup tržištu i povećalo konkurentnost. Organizovan otkup — evo fraze koja u pčelarstvu zvuči kao utopija. U praksi, malog pčelara sa trideset košnica niko ne čeka na vrata. On prodaje na pijaci, preko poznanika, ili — što je najgore — prodaje med ispod cene onome ko će ga prepakovati i prodati kao uvozni.

Kongres je doneo i jednu novinu: prvi specijalizovani kurs apiterapije. Cilj je povezivanje naučnih istraživanja, farmaceutske struke i pčelarske prakse, kao i unapređenje stručnih znanja o primeni pčelinjih proizvoda. Apiterapija je u Srbiji i BiH negde između alternativne medicine i ozbiljne farmakologije, i ovaj korak ka njenom institucionalizovanju je važan — pod uslovom da ne postane još jedan izgovor za prodaju meda u staklenkama sa etiketom leka.

Agencija za bezbednost hrane BiH je svojim učešćem potvrdila značaj saradnje sa naučnim i stručnim organizacijama u unapređenju bezbednosti pčelinjih proizvoda i održivog razvoja pčelarstva. Lepo zvuči. Pitanje je koliko se to prevodi u inspekcijske nadzore na terenu, gde med u staklenkama kreće na put bez ikakve deklaracije.

Šta ovo znači za pčelara u Srbiji

Sve što je rečeno u Tuzli direktno se odnosi na Srbiju. Naši pčelari se suočavaju sa istim klimatskim haosom, istim bolestima i istim tržištem koje ne razlikuje med od šećera. Razlika je u tome što Srbija ima nešto bolji institucionalni okvir za laboratorijsku analizu meda — ali samo na papiru. U praksi, mali pčelar koji pošalje uzorak na analizu čeka rezultate nedeljama i plaća iznos koji mu jede i ono malo marže što je ostalo.

Patvorenje meda je problem koji se rešava samo na jedan način: ozbiljnim, čestim i neočekivanim inspekcijskim kontrolama, sa kaznama koje zaista bole. U regionu, kazne za patvorenje meda su smešne u poređenju sa profitom koji donosi. Dok je tako, svaki kongres o autentičnosti meda zvuči kao razgovor o protivpožarnoj zaštiti u zgradi koja već gori.

Apiterapija je prilika koju Srbija propušta. Poljska, Češka, Nemačka — tamo je apiterapija prepoznata kao deo komplementarne medicine sa ozbiljnim istraživanjima i ozbiljnim proizvodima. Kod nas, propolis se prodaje na pijaci iz kese, bez analize, bez dozvole, bez ikakvog nadzora. Kurs u Tuzli je korak u pravom smeru, ali jedan kurs ne menja tržište.

Godina u kojoj pčelar uloži u hranu, lekove i rad, a na kraju izvodi tri kilograma meda po košnici, nije godina u kojoj mu treba subvencija od hiljadu dinara po košnici. Treba mu kreditna linija, poreska olakšica i otkup koji funkcioniše. — pčelar iz regiona

Klimatske promene su problem koji pčelar ne može da reši sam. On može da seli košnice, da hrani, da tretira — ali ne može da vrati kišu u maj ili sušu u jun. Ono što sistem može jeste da obezbedi subvencije koje prate stvarne troškove pčelara u lošim godinama, a ne da deluje kao da je svaka godina ista. Pčelarstvo ne može da se oslanja na jednu meru koja važi za sve i za svako vreme.

Kongres u Tuzli je pokazao da pčelarstvo u regionu ima ljude koji misle, koji rade i koji se bore. To je dovoljno da se ne odustane, ali nije dovoljno da se pčelarstvo izvuče. Za to treba politika, novac i inspekcija koja ne trpi patvoreni med. Dok god tri stvari ne stoje zajedno, pčele će i dalje nestajati, a na polici će stajati med koji pčela nikada nije videla.


Izvor: Agro TV, 13. novembar 2026.

💬 0 comments