Pet godina suše je preoblikovala rumunsku njivu — a srpsku čeka isti ispit

Pet godina suše je preoblikovala rumunsku njivu — a srpsku čeka isti ispit

Kada pet sezona zaredom sunce prži zemlju a oblake nosi nekud drugde, čovek ostane sam sa računicom koja više ne štima. Ili menja način rada, ili gubi.

Agro Urednik 6 min čitanja 84 pregleda

Kada pet sezona zaredom sunce prži zemlju a oblake nosi nekud drugde, čovek ostane sam sa računicom koja više ne štima. Ili menja način rada, ili gubi. Rumunski proizvođači na jugoistoku zemlje izabrali su promenu, a ono što su naučili kroz bol i prazne silose danas je lekcija koja stoji otvorena pred svakim srpskim ratarem koji zna čitati znakove.

Rumunija kao ogledalo srpske njive

Rumunija raspolaže oko trinaest i po miliona hektara poljoprivrednog zemljišta — dovoljno da bude među najvećim agrarnim silama Evropske unije. Na tom prostoru srpska kompanija Biofor System posluje već punu deceniju, kroz mrežu lokalnih partnera i direktnu saradnju sa proizvođačima. Jedan od ključnih ljudi u toj mreži je Dinu Lotrean iz firme Semplant, zastupnik Bioforovih preparata na rumunskom tržištu, čije iskustvo iz prve ruke sada nosi težinu koja prelazi granice obične komercijalne saradnje.

Ta saradnja je od proleća 2024. godine obuhvatila oko osam okruga u jugoistočnom delu Rumunije. Među proizvođačima sa kojima Lotrean radi ima i onih koji obrađuju po hiljadu hektara — gazdinstava na kojima se svaka odluka meri u hiljadama litara goriva i desetinama tona prinosa. Tokom jedne proizvodne godine, iz Srbije je u Rumuniju isporučeno sto hiljada litara Bioforovih preparata. Ta brojka nije marketinški trijumf — to je dokaz da ljudi na velikim površinama traže rešenja jer stara više ne drže.

Kada suša menja tehnologiju obrade

Ono što se desilo na jugoistoku Rumunije nije priča o inovacijama iz laboratorije. To je odgovor na pet uzastopnih godina ekstremne suše koja je progutala prinose i naterala proizvođače da preispitaju svaki prolaz. Deo njih je smanjio intenzitet obrade. Drugi su prešli na direktnu setvu bez prethodne obrade zemljišta — no-till sistem koji u srpskom ratarstvu još uvek izaziva podignute obrve.

Cilj je dvojak i brutalno jednostavan. Sačuvati vlagu koja padne sa neba, i smanjiti broj prolazaka traktorom po njivi. Svaki prolaz manje znači manje goriva, manje habanja mašine, manje zbijene zemlje. U vremenu kad litra dizela košta koliko kilogram kukuruza, to nije sitnica — to je razlika između crvenog i crnog na kraju sezone.

„Rumunija je imala pet godina zaredom ekstremnu sušu koja je naterala poljoprivredne proizvođače da razmišljaju u nekom drugom pravcu." — Dinu Lotrean, Semplant, zastupnik Biofor System na rumunskom tržištu

Lotrean je jasan — slične odluke čekaju i proizvođače u Srbiji. Pored suše, na računicu sve više pritiskaju niske prodajne cene useva i skupo gorivo. Pitanje koje se sve češće čuje na njivi glasi: koje operacije mogu da se izostave, a da se pritom ne ugrozi kvalitet zemljišta? To nije štednja na kvalitetu. To je preživljavanje u uslovima gde klasična obrada više nije garant rezultata.

Žetveni ostaci — od otpada do resursa

Jedna od najvažnijih promena u pristupu rumunskih proizvođača tiče se onoga što ostaje posle žetve. Kada se žetveni ostaci ne uklanjaju sa površine, oni formiraju pokrivač koji štiti zemljište od isušivanja. Njihovom razgradnjom deo hranljivih materija vraća se u zemljište i postaje dostupan narednom usevu. To je priča koja zvuči jednostavno — a u praksi zahteva promenu mentaliteta.

Lotrean kao konkretan primer navodi kukuruzovinu. U njoj posle žetve ostaju azot, fosfor i kalijum — tri ključna elementa koja biljka izvlači iz zemljišta tokom vegetacije. Sa rumunskim proizvođačima radio je na primeni mikrobioloških preparata koji podstiču razgradnju tih ostataka, ubrzavajući proces koji bi u sušnim uslovima inače trajao predugo. Na gazdinstvima koja su primenila preporuke, efekat je praćen kroz prinose ostvarene u teškim proizvodnim uslovima — što je jedini merodavan pokazatelj da nešto zaista radi.

Evo gde stvari postaju neugodne za srpsku tradiciju. Naš proizvođač je vaspitan da je čista njiva lepa njiva. Žetveni ostaci se vide kao nered, kao nešto što treba spaliti ili zaorati duboko da ne smeta. A rumunsko iskustvo pokazuje da je upravo taj nered ono što čuva vlagu, hrani mikrobiom i na kraju daje prinos. Paradigma koja kod nas nailazi na otpor tamo već daje merljive rezultate.

Višak vode može da uguši usev isto koliko i suša

U jugoistočnoj Rumuniji navodnjavanje je važan deo proizvodnje, ali Lotrean upozorava na problem koji mnogi previđaju — prekomerno zalivanje može da smanji količinu vazduha u zemljištu. Kada voda ispuni pore kroz koje inače prolazi kiseonik, koren i mikroorganizmi kojima je potreban vazduh imaju lošije uslove za razvoj. Zemlja se, jednostavno, udavi.

Lotrean navodi primer proizvođača koji su obilno đubrili i navodnjavali, a usevi su se ipak slabo razvijali. Problem nije bio u količini uloženog. Problem je bio u tome što režim zalivanja i mikrobiološka aktivnost zemljišta nisu bili usklađeni. Više đubriva i više vode ne znači automatski i više prinosa. Zemljište je živi sistem, a ne posuda u koju se sipa dok ne prelije.

To je lekcija koju i srpski proizvođači sa navodnjavanjem tek uče. Pumpa koja radi dvadeset sati dnevno nije dokaz brige o usevu — može biti dokaz da ne razumemo šta zemljište zapravo traži.

Iza žitarica — voćnjaci i vinogradi

Saradnja sa rumunskim proizvođačima ne zaustavlja se na ratarstvu. Obuhvata i organsku proizvodnju, voćarstvo i vinogradarstvo. Lotrean kaže da je njegov tim na većim površinama učestvovao u ispitivanju novih Bioforovih preparata, među kojima je Trichogenius plus, kao i preparat koji je opisao kao bioinsekticid. To znači da se mikrobiološki pristup širi i na segmente gde je hemijska zaštita tradicionalno dominantna — i gde su pritisak potrošača i regulatorna ograničenja najveći.

Za srpsko voćarstvo i vinogradarstvo to nije beznačajno. Evropska regulatorna mreža sve više steže prostor za hemijske preparate, a potrošač traži čistiji proizvod. Ko ne prati šta se dešava u susednim zemljama, naći će se pred zatvorenim vratima tržišta.

Šta ovo znači za srpskog proizvođača

Lotrean iz rumunskog iskustva izdvaja tri pitanja koja srpski proizvođači vrede da razmotre na sopstvenoj njivi. Koliko intenzivno obrađivati zemljište. Kako iskoristiti žetvene ostatke. Kako uskladiti đubrenje i navodnjavanje sa uslovima na parceli. To nisu apstraktna pitanja sa stručnih skupova — to je kontrolna lista za sledeću sezonu.

Naša poljoprivreda se nalazi na istoj klimatskoj raskrsnici kao i rumunska. Suše koje su nekada bile izuzetak danas su pravilo. Cene useva ne prate rast inputa. Gorivo je skupo, a mehanizacija troši više nego što donosi kada se koristi po inerciji. Srpski proizvođač koji i dalje ore duboko, usitnjava zemljište do praha, sklanja svaku slamku i zatim čeka kišu — radi po navici, ne po analizi. A navika, u ovakvim uslovima, košta više nego eksperiment.

Rumuni su platili pet godina suše da bi naučili lekciju koja se može primeniti besplatno. Pitanje je samo da li ćemo je čitati kao upozorenje — ili kao opis onoga što tek čeka nas.


Izvor: Agromedia, 13. novembar 2026.

💬 0 komentara