Kada u pet ujutru u Hali 2 Beogradskog sajma proradi prva peć za ćvape i prva rakija se sipa u probne čašice, to nije folklorna priredba — to je najteža smena u godini za porodična gazdinstva koja su došla da pokažu lice srpske poljoprivrede. Jubilarni, dvadeseti Međunarodni sajam „Etno hrana i piće" otvoren je ovih dana u Beogradu, traje do petnaestog novembra, i okupio je više od tristo proizvođača iz Srbije i regiona. I iza svake te tegle meda, svake varene rakije i svake kobasice koja visi sa štanda, stoji matematika koja se ne uči na fakultetu — matematika preživljavanja.
Dve decenije koje su promenile sve i ništa
Kada je ovaj sajam prvi put organizovan pre dvadeset godina, srpska poljoprivreda bila je u jednom sasvim drugom mestu. Tržište je bilo drugačije, odnos prema tradicionalnim proizvodima drugačiji, a mali proizvođač je imao drugačije probleme — ili bar tako se tada činilo. Danas, dve decenije kasnije, imamo situaciju u kojoj porodično gazdinstvo stoji pred trgovinskim lancima koji diktiraju cene, pred uvozom koji je jeftiniji ali lošijeg kvaliteta, i pred administracijom koja ga košta više nego što mu donese. Ovaj sajam, zato, nije samo smotra ajvara i meda u lepoj ambalaži. To je četiri dana u godini kada mali proizvođač oseti da je on, a ne polica u supermarketu, merilo vrednosti.
Šta se nudi i ko dolazi
Riznica ukusa koja se prostire kroz Halu 2 obuhvata sve ono što srpska tradicija nosi kao svoj najprepoznatljiviji identitet. Domaći sirevi, kajmak, suhomesnati proizvodi, med, ajvar, zimnica, džemovi, slatko, vrhunska vina i rakije — na jednom mestu, dostupno posetiocu koji može da proba, pomiriše i proceni pre nego što otvori novčanik. Posebna priča ove godine je Leskovac, grad domaćin manifestacije, čiji su proizvođači doneli prepoznatljive specijalitete juga Srbije. Leskovački ajvar, naravno, predvodi tu postavku, ali jug Srbije nije samo ajvar — to je cela kultura proizvodnje koja se generacijama prenosi sa kolena na koleno.
Na štandovima se posebno izdvajaju proizvodi sa zaštićenim geografskim poreklom. I ovo nije marketinški trik za turiste — to je pravno zaštićen status koji znači da je autentičnost i kvalitet proizvoda zvanično potvrđen i neraskidivo vezan za kraj u kojem nastaje.
Kada neko u fabrici negde u Evropi proba da proizvede sremsku kobasicu i da je tako zove — sistem ga zaustavi. To je razlika između našeg proizvođača i industrijske mašine, i to je razlika kojom se danas prodaje hrana u Evropi. — predstavnik zadružnog saveza na zajedničkom štandu
Organska hrana takođe privlači sve veće interesovanje, kako kupaca u zemlji, tako i u inostranstvu. Proizvedena na potpuno prirodan način, takva proizvodnja daje domaćim proizvodima dodatnu vrednost, pomaže ekonomskom razvoju seoskih sredina i omogućava porodicama da od svog rada ostvare sigurnije prihode. Za mnoga porodična gazdinstva u unutrašnjosti Srbije, organska proizvodnja nije luksuz — to je jedini račun koji se zatvara na kraju godine.
Biznis ispod praznika za čula
Iza bogate ponude stoje porodična poljoprivredna gazdinstva, zadruge i udruženja. Izlažu samostalno ili na zajedničkim štandovima Privredne komore Srbije, zadružnih saveza, lokalnih samouprava i drugih organizacija. I to je važno, jer samostalni izlagač iz nekog sela u južnoj Srbiji ne može sam da plati štand na Beogradskom sajmu. Zajednički štandovi nisu administrativni detalj, već uslov opstanka.
Sajam je praznik za čula, ali ima i važnu poslovnu ulogu koja se često previđa u izveštavanju. Mali proizvođači ovde imaju priliku da se direktno upoznaju sa predstavnicima trgovinskih lanaca, ugostiteljima i distributerima. To su firme koje robu dopremaju do prodavnica — i to je veza koja menja sve. Jedan razgovor na sajmu može da znači ugovor koji će gazdinstvo hraniti naredne tri godine. Ili odbijanje koje ga tera da odustane.
U okviru manifestacije biće organizovano i stručno ocenjivanje izloženih proizvoda u više kategorija. Najuspešnijim proizvođačima biće uručene diplome i priznanja, uključujući i najviše godišnje priznanje — „Sajam etno hrane i pića – Robna marka iz Srbije 2026. godine".
Za malog proizvođača, takva diploma nije ukras za zid. To je alat za pregovaranje sa trgovcima, dokaz za banku kad traži kredit, signal kupcu da nije bilo slučajnosti. — član komisije za ocenjivanje na sajmu
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Dvadeset godina ovog sajma govori nam jednu stvar koju političari nerado priznaju: srpska poljoprivreda ne može da se osloni samo na krupne proizvođače i industrijsku proizvodnju. Mala gazdinstva, zanatska proizvodnja, tradicionalni specijaliteti — to je ono što Srbija ima, a mnogi nemaju. Zaštićeno geografsko poreklo, organska proizvodnja, priča o kraju iz kog hrana dolazi — to je paradigma kojom se danas prodaje hrana u Evropi. I mi to imamo, ali ne zato što smo nešto izmislili, nego zato što nismo stigli da uništimo.
Problem je u tome što mali proizvođač i dalje stoji pred istim preprekama kao i pre dvadeset godina. Administracija za stavljanje proizvoda na tržište je kompleksna i skupa. Trgovinski lanci diktiraju cene koje često ne pokrivaju ni troškove proizvodnje. Distribucija je nepostojeća van glavnih gradova. I onda dođe sajam, četiri dana u godini, gde se sve te prepreke na trenutak zaborave i gde proizvođač oseti da njegov rad ima vrednost.
Leskovac kao grad domaćin ove godine nije slučajan izbor. Jug Srbije je region koji je tradicionalno nosio gastronomiju ove zemlje, ali je istovremeno region koji je najviše pogođen demografskim pražnjenjem. Svaki proizvođač koji dolazi sa juga i izlaže u Beogradu — to je porodica koja nije odustala. To je škola koja ima decu, to je seoska ekonomija koja diše.
Dvadeset godina ovog sajma i istih dvadeset godina istih problema. Neko bi trebalo da se zapita da li je sajam mesto gde slavimo pobedu, ili mesto gde se krijemo od poraza. — izlagač sa juga Srbije
Dvadeset godina kasnije — šta smo naučili
Dvadeseti sajam „Etno hrana i piće" treba da bude trenutak refleksije, ne samo slavlje. Imamo tristo proizvođača koji su došli, imamo zaštićena imena, imamo organsku proizvodnju koja raste, imamo kupce koji prepoznaju kvalitet. Pitanje je samo da li ćemo i sledećih dvadeset godina imati nekoga ko će na tim štandovima stajati, ili ćemo gledati prazna sela i pune supermarkete uvozom. Odgovor na to pitanje ne zavisi od sajma — zavisi od politike koja shvata da je mali proizvođač srpska poljoprivreda, a ne nuspojava.
Izvor: AgroFin, 13. novembar 2026.
💬 0 komentara