Petnaest hiljada krava razbacanih po dvorištima gde prosečan gazda drži dve-tri grla na isto toliko hektara — i pored svega toga neko u Bruxellesu očekuje da srpski mlekar sutra dostavi papir o tome da mu je ambalaža sto odsto razgradiva. Ako vam se čini da ovo zvuči kao crni humor, niste daleko od istine. Nenad Budimović iz Privredne komore Srbije rekao je krajem prošle nedelje ono što se u agrarnim hodnicima šapuće godinama, a retko ko ima petlju da kaže naglas: prihodi preduzeća koja drže muzne krave prošle su godine pali za 12,3 odsto, a razlog nije samo suša ni inflacija. Razlog smo mi sami — naš usitnjeni sektor, neusklađena regulativa i pokvaren sistem podsticaja koji nagrađuje preživljavanje, a ne razvoj.
Zašto baš sada postaje kritično
Srbija je u pregovaračkom procesu sa EU i postepeno preuzima evropske propise. To samo po sebi nije novo — novo je to što su posledice počele da stižu pre nego što smo mi uopšte svesni da su na putu. Tržišta na koja izvozimo, pre svih zemalja CEFTA-e, sve više primenjuju iste one standarde koje Bruxelles nameće svojim članicama. Drugim rečima, ne moramo biti u Evropskoj uniji da bi nam evropski propisi pali na glavu. Budimović je to precizno formulisao u izjavi za RTS, koju prenosi Tanjug — regulativa koju Srbija preuzima dovodi do toga da CEFTA tržišta primenjuju evropske standarde, i to je već sada konkretna prepreka na granici, ne neka buduća pretnja.
Srpsko mlekarstvo decenijama kaska za strukturnim reformama koje su poljoprivrednici u Holandiji, Nemačkoj ili Poljskoj prošli još osamdesetih i devedesetih. Tamo je prosečna farma prešla sto krava. Kod nas je prosečna farma tri do pet grla, što automatski znači višu cenu proizvodnje po litri, nižu pregovoračku moć sa otkupljivačima i nemogućnost da se ozbiljnije investira u modernizaciju. Nismo u zaostatku za par godina — u zaostatku smo za celo jedno strukturno doba.
Šta Evropljani tačno traže od naših mlekara
Novi standardi o kojima je Budimović govorio najpre pogađaju ambalažu. EU sada zahteva određeni kvalitet pakovanja i poštovanje propisane gramaže — ne samo za mleko, već za sve mlečne proizvode. To znači da srpski proizvođač koji želi da izvozi mora da ima ambalažu koja ispunjava nove ekološke kriterijume, i to dokumentovano, sa laboratorijskim dokazima, a ne na reč poljoprivrednika.
Pored ambalaže, očekuje se da postoje trgovački ugovori između poljoprivrednika i otkupljivača — nešto što je Srbija nedavno uvela posebnim propisom. To je korak u pravom smeru, ali primena na terenu ide onako kako kod nas ide sve što zahteva papire i institucije — sporo i sa mukom. Još jedan uslov je dokaz da mleko ne potiče od životinja koje se gaje na zemljištu nastalom krčenjem šuma. Tu, kako se navodi, Srbija nema problem. To je možda jedina dobra vest u celoj priči.
Što se tiče deklarisanja ambalaže, stvari postaju ozbiljne. Proizvođači koji na pakovanju ističu da je ambalaža sto odsto razgradiva neće moći to da rade bez čvrstih dokaza. Ko od mlekara bude izvozio svoje proizvode, moraće da ispoštuje sve ove propise do slova. Nije to stvar izbora — to je uslov preživljavanja na tržištu.
To su faktori koji utiču na poljoprivrednike kao primarne proizvođače i mlekare. Regulativa koju Srbija treba da preuzme i preuzima iz EU, kao zemlja kandidat za članstvo, dovodi do toga da tržišta na koja izvozimo, pre svega zemlje Cefte, primenjuju evropske standarde, što predstavlja prepreku za izvoz — Nenad Budimović, Privredna komora Srbije
Kriza koja se vrti u krug
Budimović je podsetio na krizu u proizvodnji mleka koja je paralisala sektor početkom ove godine, a koja se tokom poslednjih meseci stabilizovala. Ali ta stabilizacija je prividna — sada stižu najave o problemima sa otkupnom cenom, što znači da poljoprivrednici koji su preživeli prolećni udar mogu da osete novi, jesenji. Svaki put kad se čini da je sektor došao do dna, neko nađe novu ručicu koju može da pomeri niže.
Srpska proizvodnja mleka je usitnjena — to je činjenica koju svi znaju, a niko ne zna kako da reši. Pravilnik predviđa tri kategorije: ekstra, prvu i drugu klasu. Problem je u tome što većina proizvođača ne pada u ekstra kategoriju, što automatski znači nižu otkupnu cenu i manju zaradu po litri. A kad zarada pada, investicije u bolji sistem muže, hlađenje i kvalitet hrane padaju sa njom — i tako u krug, iz godine u godinu.
Naša proizvodnja je usitnjena i imamo veliki broj gazdinstava na kojima se proizvodi mleko. Naš pravilnik predviđa tri kategorije – ekstra, prvu i drugu klasu. Način podsticanja je takođe problem, jer je naša država izdvajala mnogo novca za premije za mleko, a rezultati su izostali — Nenad Budimović, Privredna komora Srbije
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Pad prihoda od 12,3 odsto nije statistička anomalija koja će se sama ispraviti. To je krvarenje u sektoru koji je već godinama na kiselini između niskih otkupnih cena, skuplje stočne hrane i subvencija koje ne stižu na vreme ili ne stižu u dovoljnoj visini. Budimovićeva konstatacija da je država izdvajala mnogo novca za premije za mleko, a da su rezultati izostali, politički je neugodna ali činjenično tačna. Premije po litri koje se dele bez obzira na kvalitet, veličinu farme ili investicije u modernizaciju — to je sistem koji nagrađuje status quo, a ne napredak.
Dodajte na to nove EU ekološke propise i dobijate situaciju u kojoj mali proizvođač, već pritisnut troškovima, sada mora da razmišlja o ambalaži koja je dokazivo razgradiva, o trgovačkim ugovorima sa otkupljivačima i o gramaturi koja mora biti do miligrama tačna. Ko to može da podnese? Onaj ko ima kapital, znanje i pravnu podršku. Drugim rečima — ne prosečan srpski mlekar sa dvadeset krava i traktorom iz devedesetih.
Sistem podsticaja je srž problema i dok god se premije dele kao socijalna pomoć, a ne kao investicija u konsolidaciju i modernizaciju farmi, rezultati će izostajati. Država ne može večito da sipa novac u bure bez dna i da se nada da će se nešto promeniti samo od toga. Potrebna su merila koja nagrađuju one koji investiraju, koji povećavaju broj grla, koji dostižu ekstra klasu, koji uvode moderne sisteme muže i hlađenja mleka. Sve ostalo je politički populizam na račun seljaka.
Ovo tržište je stalno izloženo oscilacijama — u proizvodnji, količini, ceni i potrošnji. Te oscilacije nisu slučajnost nego posledica strukturne slabosti sektora koji nema ni stabilnu bazu proizvođača ni predvidljivu otkupnu politiku. Svaki put kad se čini da je stabilno, nešto drugo popuca — sad je bila proizvodnja, sad će biti otkupna cena.
Budimović je rekao ono što se dugo moglo čuti samo u zatvorenim kancelarijama i na marginama seminara — srpsko mlekarstvo ne može dalje sa istim pristupom. Pitanje nije da li će EU propisi stići, nego ko će ih dočekati spreman, a ko će ih dočekati kao iznenadni udar. A dok se država odluči da podsticaje preusmeri od kvantiteta ka kvalitetu, na terenu će ostati oni koji su najuporniji, ne nužno oni koji su najbolji.
Izvor: AgroFin, 14. novembar 2026.
💬 0 comments