Kada vam čovek koji mesi hleb svake noći dok vi spavate kaže da u celoj državi nema jedne jedine profitne pekare, vreme je da prestanete da gledate u cenu na polici i da se zapitate kome taj hleb zapravo puni džep. Udruženje pekara Crne Gore do kraja ove sedmice donosi odluku o povećanju cena hleba i peciva. Razlozi zvuče poznato i s ove strane Drine — energenti, radna snaga, troškovi koji se penju dok otkupne cene stoje. Ali ispod površine te priče krije se nešto mnogo neugodnije.
Zašto je ovaj trenutak kritičan za prehrambeni sektor
Crna Gora je mala ekonomija u kojoj svaki pokret cena hleba odmah postaje politička tema. Međutim, ono što se danas dešava u crnogorskoj prehrambenoj industriji nije lokalna priča — to je regionalni trend koji prati srpsku, bosansku i hrvatsku poljoprivredu već godinama. Troškovi proizvodnje rastu, otkupne cene zaostaju, a na polici rast je dvostruko veći nego što proizvođač dobije.
Ovo je važno sada zato što zima ulazi u punoj snazi. Potrošnja brašna i hleba raste, energetski troškovi u sezoni grejanja dosežu godišnji maksimum, a pekar koji mesi noću plaća struju po sezonskim cenama i ne može da nađe radnika ni za platu koja je prešla granicu koju mali zanatlija može da izdrži. Svaki od tih pritisaka pojedinačno bi bio podnošljiv. Zajedno, oni lome kičmu zanatu.
Šta se tačno dešava u crnogorskim pekarama
Hasan Ramović, predstavnik Udruženja pekara, najavio je za Radio Crne Gore sastanak Upravnog odbora na kojem će članovi izneti svoje kalkulacije i analizovati troškove pre nego što se donese odluka o novim cenama. Prema njegovim rečima, pekarska industrija već duže vreme pati od nedostatka radnika, što dodatno gura troškove gore jer kompanije moraju da podižu zarade da bi uopšte zadržale ljude. Ramović je kategoričan — pekare posluju na granici održivosti i trenutno nijedna ne ostvaruje profit.
To su reči koje se retko čuju od ljudi iz sektora koji tradicionalno ćute i trpe. Kada predstavnik čitavog udruženja kaže da nema profitne pekare u državi, to nije retorička figura ni pregovaračka taktika. To je signal da je model poslovanja pukao.
Pekare posluju na granici održivosti i trenutno nijedna ne ostvaruje profit. — Hasan Ramović, predstavnik Udruženja pekara Crne Gore
Pritisak se ne zaustavlja na brašnu. U sektoru prerade mesa situacija je jednako napeta. Dragan Čavor, jedan od većih crnogorskih prerađivača, rekao je za Radio Crne Gore da su pojedine kompanije već povećale cene proizvoda, ali da njegovo preduzeće do januara neće dirati cenovnik. Proizvođači čekaju da vide kako će se primenjivati novi program koji donosi dodatne troškove za isplatu zarada zaposlenima. Ukoliko se program sprovede, Čavor očekuje korekciju cena krajem januara ili početkom februara. Do tada će troškove zarada za januar, a možda i februar, pokrivati iz sopstvenih sredstava.
Prevođenje sopstvenog novca u plate zaposlenih da se ne bi digle cene — to je definicija proizvođača koji se nalazi između čekića i nakovnja. Čavor ne diže cene jer zna da će tržište reagovati, ali ne može večno da jede sopstveni kapital. Jednog dana taj novac se istopi, i onda se zatvara vrata.
Mlečna priča koja otvara najveće pitanje
Najzanimljiviji deo ove priče dolazi iz mlekarskog sektora, i tu se vidi ono što poljoprivrednici u Srbiji godinama pričaju, a institucije godinama ignorišu. Mlekari su najavili povećanje otkupnih cena od osam i po odsto. Ali maloprodajne cene mlečnih prerađevina u trgovinskim lancima porasle su za više od dvadeset dva odsto.
Razlika između osam i po i dvadeset dva nije sitna greška u kalkulaciji. To je strukturni problem u kom trgovinski lanac uzima više nego što proizvođač dobije, a potrošač plaća razliku. Proizvođač podigne otkup za osam i po odsto — poljoprivrednik koji drži krave dobije tu razliku, ali na polici se cena popne za skoro tri puta više. Ko naplaćuje taj razmak? Odgovor svi znamo, ali ga niko ne izgovara glasno.
Ovo je tačno onaj mehanizam koji u srpskoj poljoprivredi drži proizvođače u šaci. Otkupna cena raste, ali poljoprivrednik ne oseti poboljšanje jer mu inputi rastu brže. Potrošač oseti rast cene, ali krivicu svali na proizvođača. A između stoji trgovinski lanac koji je naučio da u svakom talasu poskupljenja uzme svoje i malo više.
Šta ovo znači za srpskog proizvođača
Crnogorski scenario je u minijaturi sve ono što se dešava u srpskoj prehrambenoj industriji, samo kod nas na većoj skali i sa više aktera. Pekare u Srbiji već mesecima pokušavaju da dignu cenu hleba, a Ministarstvo poljoprivrede ih drži pod prismotrom kroz mehanizme za kontrolu cena osnovnih namirnica. Nedostatak radne snage nije crnogorski problem — to je regionalni problem koji je pogodio sve sektore poljoprivrede i prehrambene industrije od Vojvodine do Sandžaka.
Mladi ne idu u poljoprivredu ni u preradu. Plate u pekarama i mlekarama su porasle, ali su i dalje ispod onoga što nudi građevina ili uslužni sektor. Proizvođač koji bi proširio proizvodnju ne može da nađe ljude, a onaj koji bi zadržao postojeće mora da diže zarade iz fondova koji se tope. To je začarani krug iz kojeg izlaz nije u dizanju cena — jer potrošač ne može da prati — već u strukturnoj politici koja bi prehrambenu industriju tretirala kao strateški, a ne kao rezervni sektor.
Razlika između otkupne i maloprodajne cene od skoro trinaest procentnih poena u mlečnom sektoru jeste dokaz da tržište ne radi kako bi trebalo. U normalnim uslovima, trgovinska marža prati troškove logistike i skladištenja, ne prati priliku za višestruko veći profit na svakom talasu poskupljenja. Ali u uslovima gde tri lanci drže veći deo tržišta, marža postaje proizvoljna. I niko za to ne odgovara.
Do januara nećemo dirati cenovnik, ali troškove zarada pokrivaćemo iz sopstvenih sredstava. Ne može se to večno. — Dragan Čavor, prerađivač mesa iz Crne Gore
Kada pekar kaže da nema profit, kada prerađivač mesa jede sopstveni kapital da ne bi digao cene, a kada trgovac na polici naplaćuje skoro tri puta veće poskupljenje nego što je proizvođač dobio — sistem ne radi. Pitanje nije da li će hleb poskupeti. Poskupljenje je već tu, samo se još nije prelilo iz troškova u cenu. Pitanje je ko će prvi prestati da trpi. A ako to bude proizvođač, svi ćemo platiti — samo mnogo kasnije i mnogo više.
Izvor: Agro TV, 14. novembar 2026.
💬 0 comments