Muamer Dacić iz sela Bioce na Pešterskoj visoravni ove godine je uradio nešto što bi pre deset godina zvučalo kao apsurd — potrošio je dvadeset jednu hiljadu evra na seno koje nije ni video na svojoj livadi. Dovozio ga je iz Valjeva, dvesto pedeset kilometara daleko, u četiristo tovara. Njegovo stado od petsto pedeset ovaca jede, ali gazdinstvo gubi dah. A sledeća godina, kaže, možda neće doneti ni toliko.
Visoravan koja se suši pred našim očima
Pešterska visoravan je decenijama poznata po oštrim zimama, razvijenom stočarstvu i sjeničkom siru. Danas je poznata i po nečem drugom — po tome što joj voda nestaje. Opština Sjenica poslednjih godina više puta je proglašavala vanrednu situaciju zbog suše i problema u vodosnabdevanju, a početkom septembra 2026. godine čak dvadeset šest odsto seoskih naselja nije imalo vodu. Najugroženijima su je dopremali cisternama.
Podaci Meteorološke stanice u Sjenici ne ostavljaju prostor za tumačenje. Od 1960. do 1990. godine prosečno su beležena dva do tri tropska dana godišnje. Između 1990. i 2020. taj broj je skočio na sedam do osam. U pojedinim godinama ovog veka dostizao je i dvadeset. To nije statistika na papiru — to je temperatura koja isušuje pašnjake, presušuje izvore i pretvara plodnu visoravan u kraj gde se preživljavanje meri evrima i litrama.
Kada seno postaje luksuzna roba
Dacićev primer nije izolovan, ali je najbolje dokumentovan. Poslednje tri godine bile su izuzetno teške za njegovo gazdinstvo. Prinos sena pao je za više od polovine, pa je morao da traži hranu van svoje opštine, van svog kraja, u udaljenim delovima Srbije. Četiristo tovara sena iz Valjeva — to je logistička operacija koja nema nikakve veze sa normalnim stočarstvom.
„Iz Valjeva, koje je udaljeno oko 250 kilometara, dovezao sam oko 400 tovara sena. Ove godine sam mogao da izdvojim 21.000 evra, ali sledeće možda neću moći. Ako se ovako nastavi, moraću da smanjim broj ovaca." — Muamer Dacić, poljoprivrednik iz sela Bioce
Dacić je već smanjio površine pod pšenicom, ječmom, raži i ovsom. Razlog je jednostavan i surov — žitarice usled nedostatka vlage ne uspevaju da formiraju kvalitetan klas, pa ih poljoprivrednici kose zelene i koriste za ishranu stoke. Umesto žetve, ostaje košenje. Umesto brašna, ostaje krma. Svaki takav izbor je kapitulacija pred vremenom, ali i pred nedostatkom sistemskog odgovora.
Suša ne pogađa samo količinu hrane. Pogađa i kvalitet onoga što stoka proizvodi. Dacićevo domaćinstvo već tri godine ne proizvodi sir, iako je to ranije bila jedna od proizvodnih aktivnosti. Sjenička ovca, prema njegovom iskustvu, dnevno može da da oko trista trideset grama mleka, ali tokom suše ta količina za samo nedelju dana pada na sto dvadeset do sto trideset grama. Kada mleka nema, sira nema. Kada sira nema, gazdinstvo gubi vredan izvor prihoda.
Šta kažu savetodavci — i šta to vredi bez vode
Smail Ejupović, savetodavac Poljoprivredne stručne službe Novi Pazar, upozorava da problem nije samo u količini padavina već i u njihovom rasporedu. Dugi sušni periodi često su praćeni obilnim kišama, ali isušeno zemljište ne može dovoljno brzo da upije tu vodu — ona otiče umesto da obnavlja zalihe vlage. To je klasičan scenario klimatskih ekstrema koji smo poslednjih godina videli širom Srbije, od Vojvodine do Sandžaka.
Ejupović preporučuje jesenju setvu žitarica koja omogućava bolje korišćenje raspoložive vlage, pravilnu upotrebu stajnjaka, odgovarajuću obradu zemljišta i druge mere za očuvanje vlage. Mlađi proizvođači, kaže, otvoreniji su za primenu novih tehnologija i savremenih agrotehničkih postupaka. Pojedini koriste i digitalne alate, uključujući veštačku inteligenciju, dok savetodavna služba pruža podršku kroz analize zemljišta, preporuke za đubrenje i edukacije o regenerativnoj poljoprivredi. To je dobra vest i treba je podržati.
Ali saveti ne mogu da zamenjuju vodu. Agronomija ima alate za optimizaciju, ali nema alat za proizvodnju kiše.
Infrastruktura koja nije postojala — a sada je prekasno za polovične mere
Leto 2022. godine. Nedžib Sejdović iz sela Raškoviće svakodnevno je traktorom putovao deset kilometara do drugog sela kako bi dopremio oko dve hiljade petsto litara vode za svoje životinje. Četiri godine kasnije, brojna domaćinstva na Pešteri suočavaju se sa istim problemom, samo sa većim troškovima i manje izvora. Priča se ponavlja, ali sa gorim epilogom.
Nedostatak vode, slabiji prinosi stočne hrane i sve veći izdaci za njenu nabavku dovode u pitanje dugoročnu održivost stočarstva na celoj visoravni. Za stočare koji već razmišljaju o smanjenju broja životinja, pitanje obezbeđivanja vode i hrane postaje presudno za nastavak proizvodnje i ostanak na svojim imanjima. Ovo nije kriza koja se rešava pojedinačnom hrabrošću — ovo je sistemski krah koji zahteva sistemski odgovor.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Pešter nije jedini kraj u Srbiji koji se suočava sa posledicama klimatskih promena, ali je možda najbolji primer kako suša i odsustvo infrastrukture zajedno razaraju proizvodnju. Priča o dvadeset jednoj hiljadi evra za seno nije priča o jednom čoveku — to je priča o modelu koji postaje neodrživ. Kada proizvođač koji drži petsto pedeset ovaca mora da uvozi hranu iz drugog dela države, sistem je pukao na više mesta istovremeno.
Prilagođavanje novim klimatskim uslovima zahteva ne samo promenu proizvodnih praksi već i ozbiljna ulaganja u vodovodnu infrastrukturu. To znači bunare, rezervoare, sisteme za navodnjavanje, ali i strategiju koja prepoznaje stočarstvo na visoravnima kao strateški resurs, a ne kao statističku napomenu. Sjenička ovca, sjenički sir, pešterska tradicija — to su brendovi koji imaju tržišnu vrednost, ali samo dok postoji proizvodnja koja ih podržava.
Mlađi proizvođači koji koriste digitalne alate i primenjuju regenerativnu poljoprivredu daju razlog za optimizam. Ali optimizam bez cevovoda ne vodi daleko. Savetodavna služba radi ono što može sa onim što ima — a ono što nema je koordinisana državna intervencija koja bi tretirala vodosnabdevanje Peštera kao pitanje od nacionalnog interesa, a ne kao lokalni problem koji se rešava cisternama po principu dok god ima vode u njima.
Dacić kaže da sledeće godine možda neće moći da izdvoji dvadeset jednu hiljadu evra. Ako ne bude mogao, smanjiće stado. Ako smanji stado, sjeničkog sira će biti još manje. Ako ga bude manje, nestaje i jedan od retkih autohtonih proizvoda Srbije koji svet prepoznaje po imenu. Suša ne ubija samo useve — ubija i identitet kraja.
Izvor: Agro News, 14. novembar 2026.
💬 0 comments