Konvent o EU traži obustavu konkursa za ribarska područja: Ko čuva reke, a ko broji čamce?

Konvent o EU traži obustavu konkursa za ribarska područja: Ko čuva reke, a ko broji čamce?

Kada bi neko vama poverio upravljanje rekom na deset godina, a na kraju se ne pita šta ste uradili sa tim darom — biste li sledeći put dobio ugovor samo zato što imate tri čamca više od suseda? Tačno to se dešava sa konkursom za deset ribarskih područja u Srbiji, čiji ugovori pokrivaju period od 2027. do 2036.

Agro Urednik 5 min read 107 views

Kada bi neko vama poverio upravljanje rekom na deset godina, a na kraju se ne pita šta ste uradili sa tim darom — biste li sledeći put dobili ugovor samo zato što imate tri čamca više od suseda? Tačno to se dešava sa konkursom za deset ribarskih područja u Srbiji, čiji ugovori pokrivaju period od 2027. do 2036. godine. Radna grupa za Poglavlje 27 Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji uputila je Ministarstvu zaštite životne sredine zahtev za obustavu tog konkursa. Ne traže da ga ponište i zaborave. Traže ono što bi u normalnoj državi bilo samorazumljivo — da se prvo pogleda šta smo radili prethodnih deset godina, pa da onda odlučujemo o narednih deset.

Zašto baš sada i ko uopšte pita

Poglavlje 27 pregovora sa EU tiče se životne sredine i zaštite prirode, a ribarstvo i upravljanje ribljim fondom padaju tačno u taj koš. Nacionalni konvent o EU je platforma koja okuplja institucije, stručnjake i civilno društvo sa ciljem da prati i komentariše proces pregovora. Kada njihova radna grupa pošalje zahtev ministarstvu, to nije puko mišljenje sa margine. To je institucionalni signal da nešto u aktuelnom konkursu ne štima.

Konkurs pokriva deset ribarskih područja, a ugovori bi trebalo da traju punih deset godina. Deset godina upravljanja javnim prirodnim dobrom bez prethodne evaluacije rezultata iz prethodnog perioda je vremenski okvir koji prevazilazi jedan mandat bilo koje vlade. Odluka koja se donosi danas oblikovaće reke i riblji fond sve do 2036. godine, a donosi se na osnovu kriterijuma koji, prema tvrdnjama Konventa, ne vrednuju ništa osim kvantiteta.

Šta ne valja sa postojećim konkursom

Postojeći konkurs, kako obrazlaže Radna grupa za Poglavlje 27, pretežno vrednuje broj ribočuvara, broj vozila i broj plovila koje korisnik poseduje. Drugim rečima, ko ima više kamiona i čamaca — taj je bolji kandidat. Ostvareni rezultati u zaštiti ribljeg fonda i ispunjenost prethodno preuzetih obaveza ne vrednuju se kao zasebni kriterijumi. Ako ste deset godina imali ugovor o ribarskom području i niste uradili ništa za očuvanje ribljeg fonda — to vas ne diskvalifikuje. Dovoljno je da pokažete da imate više plovila od konkurenta.

U zahtevu koji je upućen Ministarstvu traži se priprema potpuno novog konkursa, zasnovanog na stručnoj analizi i unapređenim kriterijumima zaštite prirode. Radna grupa izričito zahteva da se pre raspisivanja novog konkursa sprovedu evaluacija dosadašnjeg upravljanja i analiza potreba za naredni period, da se unaprede kriterijumi i da se uvaže propisi i politike zaštite prirode doneti nakon 2016. godine. Konkurs, dakle, ne sme da ignoriše zakonske okvire koji su se promenili u protekloj deceniji.

„Nedopustivo je donositi odluke o upravljanju ribljim fondom za narednih deset godina bez javno predstavljene evaluacije prethodnog perioda" — saopštenje Radne grupe za Poglavlje 27 Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji

Zabrinutost koju izražava Konvent ne stoji sama. Inicijativa „Nećemo dati vode", prema podacima organizatora, okupila je više od 24.000 građana i 164 organizacije. To nije marginalni protest — to je skoro dvadeset i pet hiljada ljudi koji su potpisali da nešto nije u redu sa načinom na koji se upravlja vodama i ribljim fondom u Srbiji. Zahtevi ove inicijative i prikupljeni podaci, kako Konvent ističe, dodatno ukazuju na potrebu za transparentnim preispitivanjem dosadašnjeg upravljanja.

Kada se 164 organizacije i 24.000 ljudi organizuje oko jedne teme, to znači da problem nije imaginaran. To znači da su ljudi videli ili doživeli nešto što ih je nateralo da potpišu. Ignorisati taj signal i nastaviti sa konkursom koji vrednuje broj čamaca umesto rezultata u zaštiti prirode bi bilo ne samo neodgovorno, već i politički kratkovidno.

Reke i riblji fond, kako Konvent podseća, predstavljaju javno prirodno dobro. O njihovoj budućnosti ne sme se odlučivati bez stručnih dokaza, javnog nadzora i jasno utvrđene odgovornosti za ostvarene rezultate. Rečenica koja zvuči kao osnovno načelo demokratskog upravljanja, a u praksi se pokazuje kao utopija.

Šta ovo znači za poljoprivredu i ruralne zajednice

Ribarstvo u Srbiji nije samo sportska aktivnost ili hobi. Za mnoge ruralne zajednice, posebno uz Dunav, Savu, Tisu i manje reke, ribolov i ribarstvo su deo privrednog opstanka. Porodice koje žive od ribolova, restorani koji nude rečnu ribu, turistički objekti uz vode — svi oni zavise od toga koliko je ribljeg fonda u ribarskim područjima očuvano. Kada se konkursom nagrađuje onaj ko ima više čamaca, a ne onaj ko je očuvao populaciju ribe, posledice se osete u celom lancu.

Problem je sistemski. U srpskoj poljoprivredi i agrarnoj politici generalno, evaluacija rezultata je najslabija karika. Subvencije se dele, ugovori se potpisuju, konkursi se raspisuju — a onda se pet ili deset godina kasnije niko ne pita šta je od toga zaista ostvareno. Isti obrazac koji Konvent sada prepoznaje u ribarstvu postoji i u distribuciji poljoprivrednih subvencija, u otkupnim cenama, u programima podrške stočarstvu. Dobija se po broju grla, ne po rezultatima uzgoja. Dobija se po hektaru, ne po prinosu. Dobija se po broju čamaca, ne po očuvanom ribljem fondu.

Ovo je prilika da se postavi presedan. Ako Ministarstvo zaštite životne sredine prihvati zahtev Konventa i obustavi konkurs, to bi bio signal da se u Srbiji konačno može pregaziti preko inercije i uvesti kultura evaluacije. Ako se zahtev odbaci, poruka je jasna: rezultati ne važe, važi inventar.

Reke ne čekaju papire. Ovo nije pitanje samo ribara i ribočuvara — ovo je pitanje principa na kojem se gradi odnos prema javnim dobrima u Srbiji. Ako deset godina upravljanja rečnim sistemima može da se ugovori bez jedne jedine javno predstavljene analize prethodnog perioda, onda reke nisu javno dobro. One su administrativni resurs koji se dodeljuje onom ko popuni formular lepo. A reke to ne zaslužuju. Ni ribe. Ni ljudi koji od njih žive.


Izvor: AgroFin, 15. novembar 2026.

💬 0 comments