Završena ispaša u Čoki: Stočari koji ne povuku stoku sa pašnjaka plaćaju i do pedeset hiljada dinara

Završena ispaša u Čoki: Stočari koji ne povuku stoku sa pašnjaka plaćaju i do pedeset hiljada dinara

Ko je mislio da trava trči i po novembru, Čoka mu je upravo poslala račun. Pašnjaci ove banatske opštine zvanično su zatvoreni za ispašu, i to nije jedna od onih odluka koje se donesu pa zaborave — ovog puta je kazna napisana crno na belo, i kreće od deset hiljada dinara za fizičko lice do punih pedeset hiljada za

Agro Urednik 5 min čitanja 120 pregleda

Ko je mislio da trava trči i po novembru, Čoka mu je upravo poslala račun. Pašnjaci ove banatske opštine zvanično su zatvoreni za ispašu, i to nije jedna od onih odluka koje se donesu pa zaborave — ovog puta je kazna napisana crno na belo, i kreće od deset hiljada dinara za fizičko lice do punih pedeset hiljada za pravno lice. Ko pošalje stoku na travu koja više nije na raspolaganju, platiće. I neće biti pregovora.

Zašto baš sada i zašto baš Čoka

Zatvaranje pašnjaka na kraju sezone nije administrativni hir lokalnih birokrata. To je mera koja ima biološki i ekonomski smisao, posebno u ravničarskim opštinama poput Čoke, gde je stočarstvo decenijama oslonac ruralne ekonomije. Travna površina koja se napasa preko vegetacione sezone gubi sposobnost regeneracije — biljne vrste se proređuju, korenov sistem slabi, a tlo postaje podložno eroziji i zbijanju. U praksi, gazda koji produži ispašu za par nedelja može trajno da ošteti pašnjak koji bi mu sledeće godine dao hranu za pedeset grla.

Opština Čoka raspolaže značajnim površinama poljoprivrednog zemljišta — teren koji je tradicionalno bio osnova za govedarstvo i ovčarstvo u ovom delu Banata. Pašnjaci su prirodni resurs, ali resurs koji se troši ako se ne poštuje ciklus. Zato lokalna samouprava ne donosi ovakvu odluku prvi put i ne radi to da bi maltretirala stočare, već da bi sačuvala osnov proizvodnje za narednu sezonu. U pitanju je javna imovina, a javna imovina ne trpi individualnu prekomernu upotrebu.

Šta kaže odluka i koga tačno pogađa

Prema Odluci o uslovima i načinu korišćenja pašnjaka opštine Čoka, period napasanja je jasno definisan i ograničen. Po isteku tog perioda, svaki oblik ispaše na teritoriji opštine predstavlja kršenje propisa. Kazne su strukturisane tako da razlikuju individualnog stočara od pravnog lica: fizička lica i odgovorna lica u pravnim licima plaćaju deset hiljada dinara, dok pravna lica — preduzeća, zadruge, poljoprivredna gazdinstva registrovana kao pravna lica — mogu da dobiju kaznu do pedeset hiljada dinara.

Razlika u iznosu nije slučajna. Pravno lice koje organizuje ispašu preko dozvoljenog perioda obično to radi sa većim brojem grla, što znači i veći pritisak na pašnjak. Deset hiljada dinara za individualnog stočara koji pusti kravu na zajednički pašnjak jeste ozbiljna kazna, ali pedeset hiljada za pravno lice koje sistematski krši odluku šalje drugačiju poruku — ovo nije prekršaj koji se može amortizovati kao trošak poslovanja.

Iz Opštine Čoka upućen je javni apel stočarima da poštuju propisane uslove. Apel, kako prenosi Dnevnik, naglašava zajedničku odgovornost u očuvanju pašnjaka kao javne imovine. Ovo je važno zato što u praksi često vidimo individualnu logiku — „moja jedna krava neće ništa naškoditi" — koja, pomnožena sa dvadeset ili trideset gazdina koji razmišljaju isto, dovodi do potpunog uništenja zajedničke površine.

Trava koja više ne raste

Ovo što se dešava u Čoki nije lokalna anegdota. To je simptom hroničnog problema srpskog stočarstva. Pašnjaci širom Vojvodine, a naročito u Banatu, decenijama trpe pritisak koji prelazi njihov nosivi kapacitet. Govedarstvo u ovom regionu tradicionalno se oslanjalo na zajedničke površine, ali broj grla, struktura gazdinstava i način korišćenja zemlje su se drastično promenili od vremena kad su te površine prvobitno podeljene i uređene.

Danas imamo situaciju u kojoj se deo stočara oslanja isključivo na pašnjake tokom toplih meseci, bez dovoljno sopstvenih oranica za proizvodnju kabaste hrane za zimski period. Kad ispaša prestane, ta gazdinstva ostaju bez jeftinog izvora hrane i moraju da pređu na otkupnu lucerku, detelinu ili kukuruznu silažu — što značajno podiže cenu proizvodnje. I upravo zato je iskušenje da se ispaša produži „još malo, dok ima trave" toliko veliko.

Problem je u tome što to „još malo" košta svakoga. Pašnjak koji se napasa u novembru, kad trava praktično više ne raste, gubi i onaj minimalni ostatak koji bi mu pomogao da preživi zimu i krene u regeneraciju u proleće. Posledica je tanak travni pokrivač u martu, otvoreno tlo, i potreba za dodatnim investicijama u prihranu ili setvu — što opet plaća ili opština ili gazdinstvo, a najčešće oboje.

Šta ovo znači za stočare na terenu

Za čoveka koji drži dvadeset krava u Čoki i okolini, ova vest znači jedno konkretno: stoka mora u obor, kabasta hrana mora da se obezbedi iz sopstvenih rezervi ili otkupa, a svaki pokušaj „produžetka" na pašnjak donosi finansijski rizik koji nije zanemarljiv. Deset hiljada dinara kazne za fizičko lice je novac koji pokriva mesec dana otkupljene silaže za jedno grlo — dakle, kazna nije apstraktna brojka, to je realan trošak koji direktno udara u maržu gazdinstva.

S druge strane, opština nema izbora. Ako ne sankcioniše kršenje, pašnjak postaje zajednički resurs u klasičnom smislu — svako uzima koliko može, dok ne nestane. I nestane. Videli smo to na desetinama lokacija širom Srbije, gde su nekadašnji pašnjaci danas ogoljene površine koje bi trebalo desetogodišnjim programima obnove da se vrate u funkciju.

Pravo pitanje nije da li je kazna opravdana — jeste. Pitanje je da li lokalna samouprava ima kapacitet da je sprovede ravnomerno i dosledno, ili će se, kao što često biva, kazna primeniti na malog gazdu dok veći igrač sa vezama prođe nekažnjeno. U tome leži poverenje u institucije, a poverenje je u srpskom selu resurs ređi od dobre lucerke.

Kada se zatvori pašnjak, zatvara se i jedna sezona rada. Onaj ko je na vreme obezbedio hranu i krov iznad stoke, ulazi u zimu sa mirnom glavom. Onaj koji računa na tuđu travu i zatvorenih očiju gleda u kalendar, plaća — i to ne samo u dinarima.


Izvor: AgroFin, 14. novembar 2026.

💬 0 komentara