Hiljadu epizoda na njivi: šta nas uči emisija koja je odolela vremenu

Hiljadu epizoda na njivi: šta nas uči emisija koja je odolela vremenu

Ima televizijskih emisija koje nestanu pre nego što gledaoci nauče njihovo ime. A onda ima onih koje oduže toliko da postanu deo pejzaža.

Agro Urednik 5 min read 115 views

Ima televizijskih emisija koje nestanu pre nego što gledaoci nauče njihovo ime. A onda ima onih koje oduve toliko da postanu deo pejzaža. „Svet poljoprivrede" je ove nedelje stigao do hiljadite epizode — broja koji u domaćoj televizijskoj produkciji više liči na kuriozitet nego na realnost. Ali za one koji prate srpsku parcelu iz nedelje u nedelju, taj broj znači nešto drugo: da postoji medij koji nije odustao od terena.

Dve decenije uz srpskog proizvođača

Hiljadu epizoda je skoro dvadeset godina kontinuiranog praćenja onoga što se dešava između prvog brazdenja i poslednje prodaje. U tom periodu srpska poljoprivreda je prošla kroz transformacije koje su menjale i ustav i gazdinstvo — od prvih podsticaja preko EU integracija do inflatornih pritisaka koji danas gutaju marže. Emisija je preživela jer nije postala katalog oglasa. Ostala je tamo gde je i trebalo da bude — kod gazde, u plasteniku, na njivi, na pijaci.

Jubilarno izdanje, prema najavi Agromedije od petnaestog novembra, vodi gledaoce u Kupusinu, kod Gabora Fridriha, ali i preko granice — u Rumuniju, gde proizvođači posle godina suše menjaju pristup obradi zemljišta. Tu su i kesten kao balkanska kultura koja traži pažnju i, što je najvažnije, greške pri podizanju voćnjaka koje u srpskoj praksi vrede milione.

Luk koji čeka svoj trenutak

Gabor Fridrih iz Kupusine proizvodi luk za koji se kaže da je prvoklasan i da može dugo da se čuva. Te dve osobine — kvalitet i trajnost — u srpskom povrtarstvu su usko povezane, iako to mnogi proizvođači ne shvataju na vreme. Ko zna da čuva luk, taj ne mora da ga prodaje kada je cena na dnu. Ko ne zna — prodaje pod pritiskom i gubi.

Srpski proizvođači luka godinama se suočavaju sa istim problemom. U jesen, kada svi istovremeno izbacuju robu na pijacu, cena pada na nivo koji ne pokriva ni troškove vađenja. U proleće, kada domaćeg luka nestane, uvoznici iz Holandije i drugih zemalja popunjavaju prazninu i naplaćuju ono što su hteli. To je krug koji se ponavlja svake godine i koji niko sistemski ne prekida.

Fridrihov pristup je odgovor na taj krug, ali odgovor koji zahteva preduslove. Loše sušen luk, povređen pri vađenju ili loše sortiran ne može da čeka — mora odmah pod hitno. To je prodaja iz nužde, ne posao. Ko ima kvalitet koji podnosi skladištenje, taj čeka i prodaje kada cena odgovara. Jednostavno kao poenta, teško kao praksa.

Rumunsko iskustvo: suša kao učitelj

Iz Rumunije emisija donosi priču o Dinu Lotreanu, Bioforovom partneru, koji govori o promenama u obradi zemljišta nakon više godina suše. Lotrean objašnjava kako tamošnji proizvođači nastoje da sačuvaju prinos i istovremeno smanje troškove. Praktično, to znači manje prolazaka agregatom, više pažnje na zadržavanje vlage u zemljištu i pametniji izbor useva.

Suša nije više izuzetak ni u Srbiji ni u regionu. Ko god je u ratarskoj ili povrtarskoj proizvodnji u poslednjih pet godina, zna da bez navodnjavanja ili bez promene u načinu obrade nema stabilnog prinosa. To je postala normalna godina, ne vanredna situacija. Rumuni su krenuli u adaptaciju tehnologije i smanjenje troškova, a te lekcije srpski proizvođači mogu da preuzmu bez čekanja na sistemsku politiku. U Srbiji se ovo pitanje još uvek previše rešava na nivou individualnih eksperimenata — svako kopa svoj bunar i pokušava svoju tehnologiju, umesto da postoji koordinisan pristup problemu koji pogađa sve.

Kesten — kultura na margini koja zaslužuje pažnju

Emisija posvećuje prostor i kestenu, koji se u najavi opisuje kao balkanski lepotan. U srpskoj proizvodnji kesten je kultura koja se nalazi na margini — ima je, ali ne u obimu koji bi opravdao ozbiljniju tržišnu priču. Pitomi kesten je onaj koji se jede i koji ima tržišnu vrednost. Divlji, konjski kesten nema prehrambenu primenu i najčešće se koristi u farmaciji ili kao ukrasno drvo.

Razlika nije akademski detalj. Proizvođači koji podižu zasade moraju tačno da znaju šta sade, jer je investicija u voćnjak kestena dugoročna i greška u izboru sadnica se ne ispravlja godinama. Ko posadi konjski kesten misleći da sadi pitomi — izgubio je deceniju i novac koji je uložio. To je greška koja se ne prašta.

Najskuplje lekcije: greške u voćnjaku

Najavljeni segment o greškama pri podizanju voćnjaka je srž ove epizode i tema koja u srpskoj praksi vredi milione. Podizanje voćnjaka je investicija sa vremenom povrata od pet do deset godina, u zavisnosti od vrste i sorte. Svaka greška u toj prvoj fazi — izbor parcele, priprema zemljišta, izbor sorte, raspored redova, nepravilno sađenje — kompromituje ceo ciklus proizvodnje.

Poljoprivrednici koji uštede na analizi zemljišta ili na kvalitetu sadnica plaćaju tu štednju svake naredne godine kroz niže prinose, osetljivost na bolesti i probleme sa kržljanjem stabala. U srpskim uslovima, gde se voćnjaci često podižu na parcelama koje su ostale „slobodne" umesto na onima koje su najbolje za tu vrstu, greška počinje pre prvog iskopanog kanala.

Jabuka ne trpi vodopadne pozicije. Kajsija ne voli mrazeve u dolinama. Malina zahteva specifičan odnos vode i drenaže. Ko ovo ne poštuje, dobija voćnjak koji izgleda dobro na papiru, a na terenu gubi novac svake sezone. I to ne jednom — svake godine, dokle god taj voćnjak stoji.

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Hiljadita epizoda „Sveta poljoprivrede" nije memorandum niti zakonski akt. To je televizijska emisija. Ali njena vrednost je u tome što okuplja na jednom mestu teme koje proizvođač na terenu razmatra svakodnevno: kako da ne pogreši pri investiciji, kako da proda pametnije, kako da preživi sušu bez bankrota.

Fridrihov luk, Lotreanova Rumunija, kesten i greške u voćnjacima — to su četiri ugla iste priče. Priče o tome da u poljoprivredi nema prečice i da svaka ušteda na znanju na kraju košta više od bilo koje investicije. Ko ima vremena da pogleda ovu emisiju, neka pogleda. Ko nema — neka bar zapita sebe: šta sam mogao da uradim drugačije prošle godine? Odgovor na to pitanje je vredniji od bilo koje subvencije koju država može da uplati na račun. Jer subvencija se potroši, a znanje ostaje na parceli.


Izvor: Agromedia, 15. novembar 2026.

💬 0 comments