Kada bankar sa trideset pet godina iskustva kaže da struktura srpske privrede nije bila održiva i da mora biti gore pre nego što postane bolje, vredi ga saslušati do kraja. Branko Greganović, bivši predsednik Izvršnog odbora NLB banke u Beogradu i Skoplju, govori o promeni koja neće zaobići ni jedan sektor. A poljoprivreda je u ovakvim previranjima uvek prva koja oseti udar, i poslednja koja se oporavi.
Statistika koja umiruje, a ne treba
Republički zavod za statistiku beleži rast od četiri odsto međugodišnje u trećem kvartalu, odnosno oko tri i po odsto u prvih devet meseci. Brojevi izgledaju dobro na papiru. Problem je što taj rast sve više vuku lična potrošnja, javne investicije i EXPO, čija budućnost nije izvesna.
Greganović je jasan: pitanje nije da li će se model promeniti, nego kada i po kojoj ceni. A za poljoprivrednika u Banatu, Vojvodini ili na jugu Srbije, to nije akademski razgovor o BDP-u. To je razgovor o tome hoće li država sledeće godine imati istih pedeset hiljada dinara po hektaru za podsticaje, ili će taj novac biti preusmeren tamo gde se procenjuje da donosi veći povrat. Razlika je ogromna — između gazdinstva koje planira na osnovu poznatih subvencija i gazdinstva koje ne zna na čemu stoji.
Model koji je istekao
Dominacija javnog sektora, subvencije i jeftina radna snaga — to je kombinacija koja je nosila srpsku privredu poslednjih petnaestak godina. Strane direktne investicije su ulazile u zemlju jer je rad bio jeftin, a država velikodušna sa poreznim olakšicama i zemljištem. Greganović to vidi kao model koji je statistički radio, ali suštinski stvarao distorzije.
Trošak bilo koje vrste ulazi u BDP evro za evro, ali se u tom BDP-u ne vidi koliko će nešto doneti ili neće doneti. EXPO je promocija. Zijin je najprofitabilnija operacija u Srbiji. I jedno i drugo ulazi u statistiku kao doprinos rastu, ali priroda tog doprinosa je potpuno različita. Jedno stvara infrastrukturu koja će možda privući posao, a možda i neće. Drugo izvlači resurs i generuje profit koji odlazi van granica. Oboje se računa kao rast.
„Mislim da Srbija ulazi u period radikalne promene strukture BDP-a i strukture finansiranja BDP-a" — Branko Greganović, bivši predsednik Izvršnog odbora NLB banke
Ovo je misao koja se u bankarskim krugovima izgovara pažljivo, bez panike, ali sa punom svešću o tome šta znači. Radikalna promena strukture nije kozmetika. To je prelom u kojem neki sektori dobijaju, neki gube, a neki nestaju. Poljoprivreda je sektor koji je decenijama bio na pumpi — subvencije po hektaru, podsticaji za stočarstvo, povoljni krediti, otkupne garancije. Ako se ta pumpa smanjuje, čak i za deset ili petnaest odsto, efekat na gazdinstva srednje veličine je razoran. Ne zato što su ona neefikasna, nego zato što su građena u pretpostavci da pumpa nikada ne prestaje.
Model jeftine radne snage već je na izdisaju, kako Greganović kaže. A poljoprivreda je upravo sektor koji je najviše zavisio od tog modela — sezonski radnici za berbu, rad u prerađivačkim kapacitetima, rad na farmama. Kada se radne snage više ne može naći po staroj ceni, struktura troškova se menja iz korena. Gazdinstvo koje je računalo na radnika za dve hiljade dinara dnevno sada mora da traži mehanizaciju ili da plaća dvostruko više. I jedno i drugo zahteva kapital koji većina nema.
Cena koja se mora platiti
Greganović koristi engleski izraz koji u prevodu znači da mora biti gore pre nego što postane bolje. To je ekonomski govor za tranzicioni period u kojem stari model pada, a novi još nije zaživeo. U tom periodu, upravljanje očekivanjima postaje ključno — što je još jedan način da se kaže da ljudi moraju biti spremni na pad standarda i manje državne pomoći pre nego što stvari krenu nabolje.
Za poljoprivrednike to znači sledeće: period u kojem je država kompenzovala nisku profitabilnost subvencijama verovatno ulazi u završnu fazu. Ne zato što država neće hteti da pomogne, nego zato što struktura budžeta mora da se prilagodi novoj realnosti. Ako se javni sektor sužava, ako javne investicije postaju efikasnije, onda se svaki dinar koji ide u poljoprivredu mora opravdati drugačije nego do sada. Ne kao socijalna mera, nego kao investicija koja donosi merljiv povrat.
„U narednom periodu moraće da investiraju drugi i moraće da troše drugi" — Branko Greganović, bivši predsednik Izvršnog odbora NLB banke
Tu leži suština poruke. „Drugi" — to su privatni investitori, strani kapital, regionalni igrači. A „troše drugi" znači da potrošnja koja je do sada bila na račun države mora da pređe na one koji troše zarad profita, a ne zarad politike. Za poljoprivredu to znači više kapitala iz banaka i investicionih fondova, a manje iz budžetskih linija. To zvuči dobro u teoriji. U praksi, banka koja ulazi u poljoprivredu traži kolateral, biznis plan i povrat. Subvencija to ne traži. Prelaz sa jednog sistema na drugi je bolan, naročito za gazdinstva koja su celog života radila sa državom, a ne sa bankom.
Region i nominalna snaga
Greganović govori i o regionalnom Zlatnom bilansu na kome se našlo devetsto devedeset devet firmi iz šest zemalja. Hrvatska i Slovenija su odskočile, dok Srbija, Bosna i Hercegovina, Severna Makedonija i Crna Gora ostaju u istom rasponu poslednjih deset godina, ne uspevajući da uhvate korak. Objasnjenje je efekat Evropske unije — ne samo članstvo, nego standardi poslovnog okruženja koje donosi.
Ne morate da uđete u EU da biste usvojili te standarde, ali očigledno treba da ih usvojite da biste konkurisali. Region od dvadesetak miliona ljudi je rascepkan, a regionalni šampioni nastaju samo kroz akvizicije. Greganović to objašnjava na primeru koji vredi zapamtiti: deset miliona evra prihoda sa pedeset odsto profita je mnogo manje od dve milijarde evra prihoda sa pet odsto profita. Snaga nominale je nešto što male ekonomije moraju da nauče.
Za srpsku prehrambenu industriju, koja je deceniju u modusu konsolidacije i akvizicija, to je poruka koja potvrđuje pravac, ali i ukazuje na to da je tempo prespor. Mala firma sa odličnom profitnom maržom je lepa priča za novine. Velika firma sa skromnom maržom, ali sa kapitalom za ulazak na nova tržišta, je priča koja menja privredu. Srpska poljoprivreda ima mnogo više prvih nego drugih. I to je problem koji akvizicije rešavaju — polako, bolno, ali neizbežno.
Šta ovo znači za gazdinstva
Razvojna banka, kaže Greganović, ne treba da ima nižu kamatu nego više novca. Ovo je ključna misao za poljoprivredu i vredi je pročitati dvaput. Problem nije u ceni kredita za gazdinstvo — problem je u dostupnosti kapitala koji ide u proizvodnju, a ne u potrošnju. Subvencije koje se plaćaju po hektaru bez obzira na to šta se proizvodi su oblik potrošnje. Investicije u opremu, tehnologiju, preradu i logistiku su oblik proizvodnje.
Razlika je između BDP-a koji raste jer se troši i BDP-a koji raste jer se stvara vrednost. I ta razlika je upravo ono što Greganović vidi kao srž radikalne promene. Subvencija po hektaru koja se isplati gazdinstvu koje gaji kukuruz na istoj parceli dvadeset godina, sa istom prinosom i istom tehnologijom, jeste potrošnja. Subvencija koja se uslovljava ulaganjem u sistem za navodnjavanje, u skladište sa kontrolisanom atmosferom, u liniju za preradu — to je proizvodnja. Prva održava status quo. Druga gradi budućnost.
Greganović vidi šansu u toj strukturnoj promeni i smatra da Srbija ima ozbiljan potencijal, institucionalno i istorijski. Druga tržišta u regionu mogu mnogo toga da nauče, kaže, i doprinese da Srbija i ceo region izađu jači. To je optimizam bankara koji je video previše kriza da bi bio naivan. Ali je i realna procena da zemlja sa poljoprivrednim kapacitetom kakav Srbija ima ne može propasti — može samo dugo da ne iskoristi ono što ima.
Prelaz koji ne čeka nikoga
Period koji predstoji neće biti lak. Stari model je istekao, novi se još nije rodio, a između njih je pukotina u koju upadaju oni koji nisu spremni. Poljoprivreda koja preživi ovaj prelaz biće drugačija — manje zavisna od subvencija, više orijentisana na vrednost, a ne na obim. Ona koja ne preživi biće otkupljena za nominalnu cifru koja zvuči dobro, dok je stvarna cena gubitka mnogo veća. Pitanje je samo ko će biti kupac, a ko prodata imovina.
A odgovor na to pitanje se ne donosi u kabinetima. Donosi se na parcelama, u silosima i u pregovorima sa bankama koje od sutra traže povrat, a ne samo nameru. Ko to shvati danas, ima šansu. Ko čeka da se stvari vrate na staro — čeka voz koji je otišao.
Izvor: Biznis.rs, 15. novembar 2026.
💬 0 comments