Kada poljoprivrednik sa dvadeset krava stane pred otkupljivača, matematika je surova i jednostavna — on nema šta da ponudi osim svoje količine, a ta količina je previše mala da bi iko za nju pomerao cenu. U Crnoj Gori su sada odlučili da promene tu jednačinu, barem u najavama i barem na papiru. Generalni direktor Direktorata za poljoprivredu Miroslav Cimbaljević gostovao je u emisiji „Boje jutra" na TV Vijesti i rekao ono što svaki agrarni činovnik u regionu zna napamet, a retko pretvara u delo — da zajednički nastup proizvođača znači jeftiniju nabavku repromaterijala, racionalnije korišćenje mehanizacije i redovniju isporuku, što na kraju vodi ka boljim prodajnim cenama.
Mala zemlja, veliki problem fragmentacije
Crna Gora je poljoprivredna ekonomija koja može da stane u džep — sa svim prednostima i manama koje to nosi. Proizvodnja je razbijena na hiljade malih gazdinstava koja operišu nezavisno jedan od drugog, a severni deo zemlje, koji je demografski najugroženiji i ekonomski najsiromašniji, upravo tamo drži najveći potencijal za stočarstvo i tradicionalne proizvode koji na tržištu dostižu premium cene. Problem je što taj potencijal ostaje zarobljen u paralelnoj ekonomiji gde proizvođač proda koliko proda, kome proda i po ceni koju mu neko drugi diktira.
Ministarstvo poljoprivrede sada pokušava da razbije taj krug kroz udruživanje, i to ne samo kroz retoričke pozive na zadrugarstvo koje su generacije poljoprivrednika naučile da ignorišu. Konkretni koraci uključuju angažovanje stručnjaka iz Evropske unije koji bi radili direktno sa proizvođačima na terenu, kao i informativnu kampanju „ZPP za sve" koja će trajati do januara. Skraćenica ZPP označava Zajedničku poljoprivrednu politiku EU, i to nije slučajnost — Crna Gora, kao kandidat za članstvo, postepeno usklađuje svoje agrarne mehanizme sa evropskim okvirom, a kampanja bi trebalo da proizvođače upozna sa pravilima i mogućnostima za dobijanje finansijske podrške pre nego što pregovori o pridruživanju formalno krenu.
Đavo se krije u navikama, a ne u zakonima
Cimbaljević je prilično otvoreno priznao ono što je u stvari najveća prepreka celom projektu — udruživanje nije jednostavan proces jer proizvođači imaju različite navike i teško postižu dogovor. Ta izjava vredi koliko i svaka agrarna strategija napisana na sto stranica, jer pogađa samu srž problema. Poljoprivrednik koji je dvadeset godina sam donosio svaku odluku — kada će sejati, kome će prodati, po kojoj ceni — ne predaje lako deo suvereniteta nad svojim gazdinstvom nekome kome mora da polaže račune. A udruživanje, bilo kroz klasičnu zadrugu, bilo kroz neformalnu grupaciju, traži tačno to.
To nije problem samo Crne Gore. U Srbiji imamo identičnu situaciju: otkupna stanica plati mleko po sto dinara po litri, a poljoprivrednik sa dvadeset krava nema pregovaračku poziciju da kaže „ne, hoću sto dvadeset". Zato što pored njega stoji poljoprivrednik sa deset krava koji će pristati na sto. Udruživanje bi tu matematiku promenilo — dvadeset poljoprivrednika sa po dvadeset krava znači četiristo krava, tri miliona litara mleka godišnje, i to je pregovarač koga se ne odbija telefonom. Ali da bi se došlo do tog „mi", potrebno je da dvadeset ljudi poveruje jedni drugima, uskladi kvalitet, prihvati zajednički standard i da niko ne odluta kad mu neko ponudi deset dinara više po litri.
Kampanja „ZPP za sve" do januara sugeriše da Ministarstvo pokušava da edukuje proizvođače o evropskim pravilima i pristupu fondovima pre nego što nova finansijska podrška krene. Za proizvođača to praktično znači — nauči kako funkcionišu IPARD i slični instrumenti, i iskoristi ih pre nego što to uradi neko drugi. Pitanje je samo koliko će poljoprivrednika na severu Crne Gore imati strpljenja da saslušaju predavanje o evropskim fondovima dok im se stoka hrani i dok otkupljivač čeka na liniji.
Sever Crne Gore kao test-teren
Cimbaljević je posebno najavio veću podršku mladim poljoprivrednicima i proizvođačima iz manje razvijenih područja, sa naglaskom na sever Crne Gore. To je logičan potez — sever je demografski najugroženiji deo zemlje, proizvodnja je tamo tradicionalno stočarska, a odliv mladih je hroničan i traje decenijama. Ako država ne preusmeri resurse ka tim područjima, svaka priča o udruživanju ostaje teorija koja se piše u kabinetima u Podgorici dok sela na severu prazne.
Mladi poljoprivrednici su ključni za bilo kakvu ozbiljnu priču o udruživanju iz prostog razloga — stariji proizvođači su često tvrdoglavo individualni i ne poveruju lako u kolektivne projekte, dok su mlađe generacije tehnički pismenije, razumeju digitalne platforme i lakše prihvataju koncept zajedničkog brendiranja i plasmana. U praksi to znači da bi svaki ozbiljan pokušaj udruživanja trebalo da počne od ljudi ispod četrdeset godina koji već rade na terenu, a ne od administrativnih konstrukcija osmišljenih u prestonici. EU stručnjaci koje Crna Gora planira da angažuje mogli bi da pomognu, ali iskustvo iz celog regiona pokazuje da stručna pomoć vredi onoliko koliko lokalna volja da se sasluša. Dovesti nekoga iz Holandije ili Austrije da priča o zadrugama jeste korisno, ali ako proizvođač na severu Crne Gore ne vidi konkretan novac na kraju te priče, edukacija ostaje edukacija.
Šta ovo znači za nas i za region
Ono što se dešava u Crnoj Gori nije izolovana priča — to je regionalni obrazac koji prepoznajemo i u Srbiji, i u BiH, i u Severnoj Makedoniji. Sve ove zemlje se suočavaju sa istim problemom: fragmentisana proizvodnja, slaba pregovaračka pozicija, otkupne cene koje formira kupac, a ne prodavac. Udruživanje je odgovor koji se u svakoj od ovih zemalja pominje decenijama, a primenjuje retko i najčešće samo tamo gde postoji snažan pojedinac koji sve vuče za sobom.
Razlog je uvek isti — poverenje. Ne poverenje u državu, koje je ionako na niskom granama svuda u regionu, već poverenje među samim proizvođačima. Da bi poljoprivrednik ušao u zadrugu, on mora da veruje da sused neće prevariti sistem, da će isporučiti dogovorenu količinu i kvalitet, i da neće potpisati bokalni ugovor sa otkupljivačem iza leđa ostalih. To poverenje se ne gradi kampanjom do januara, već godinama rada i proverenih rezultata.
Mora postojati finansijski podsticaj za udruživanje — subvencija koja je veća ako si član zadruge, prioritet u kreditiranju, olakšica u nabavci opreme. Bez toga, priča o prednostima zajedničkog poslovanja ostaje predavanje koje poljoprivrednici poslušaju, klimnu glavom i zaborave dok ne izađu iz sale. Ipak, treba priznati da Crna Gora pokušava da ovu temu postavi sistemski — kampanja do januara, najava podrške mladima i severu, angažovanje EU eksperata. To su elementi koji, ako se spoje, mogu da daju rezultat. Pitanje je samo da li će se spojiti, i u kolikoj meri.
Udruživanje nije magični štapić, ali je jedini matematički ispravan odgovor na pitanje kako mali proizvođač preživljava na tržištu koje ne čeka nikoga i ne prašta slabima. Crna Gora je dovoljno mala da ovo može da sprovede brzo — i dovoljno fragmentisana da će joj trebati godine. Dok to ne uradi, njeni poljoprivrednici će nastaviti da prodaju pojedinačno, kupuju pojedinačno i gube pojedinačno. A gubitak pojedinačno, na duži rok, znači gubitak svih zajedno.
Izvor: Agro TV, 15. novembar 2026.
💬 0 komentara