Krušedol je mesto gde vinogradi gledaju na Frušku goru, a ravnica ispod hrani pola Vojvodine. Ove godine, ta ravnica je vratila manje nego ikad — a Jovan Garić, ratar iz Krušedola, to je osetio na svojoj kasi. Prošle godine je za pšenicu dobio milion i sto hiljada dinara. Ove godine — šeststo hiljada. Razlika od petsto hiljada dinara nije gubitak na papiru. To je rupa u budžetu domaćinstva koja se ne zatvara bez pozajmice.
Tri udarca u isto vreme
Ovogodišnja sezona neće ići u udžbenike kao primer dobre poljoprivrede. Vremenske prilike su secle prinose po celoj Vojvodini — suša u kritičnim fazama razvoja useva uradila je ono što štetočine nisu stigle. Istovremeno, geopolitička dešavanja i kretanja na svetskom tržištu su pritisla otkupne cene u Srbiji nadole, što znači da su ratari dobili manje žita po hektaru i manje dinara po kilogramu — u jednom te istom trenutku.
Kao da to nije bilo dovoljno, Dunav je dodao treći udarac. Nizak vodostaj je otežao transport poljoprivrednih proizvoda ka stranim tržištima, što znači da je izvozni kanal koji inače apsorbuje viškove bio delimično blokiran baš kad je žetva završavana. Tri negativna faktora su se poklopila, a ratar je taj koji na kraju nosi račun.
Garićev primer nije izuzetak — on je pravilo
Kada čovek čuje da je neko sa milion i sto hiljada dinara pao na šeststo hiljada, prva pomisao je da je neko pogrešio u kalkulaciji. Ali Garić nije pogrešio. On je prosto prodao manje roda po nižoj ceni, i matematika je odradila svoje.
Za pšenicu sam prošle godine dobio milion i sto hiljada dinara, a ove godine šeststo hiljada. Pitam se gde je mojih petsto hiljada dinara. — Jovan Garić, ratar iz Krušedola
Garić otvoreno kaže da prihod od ovogodišnjeg roda nije bio dovoljan ni da pokrije troškove proizvodnje. Ovo je rečenica koja bi trebalo da zabrine svakog ko donosi agrarnu politiku u ovoj zemlji. Jer ako prihod ne pokriva troškove, onda proizvođač ne gubi zaradu — on gubi kapital. A kapital u poljoprivredi ne obnavlja se preko noći.
Zbog prezaduženosti, pojedini proizvođači su morali da se oslone na pomoć lokalnih zadruga kako bi uopšte nabavili neophodan repromaterijal. Ovo je znak da bankarski sistem za male i srednje proizvođače u ovom trenutku ne radi — ili radi preskupo, ili ne radi uopšte. Zadruga kao izvor finansiranja setve nije dugoročno rešenje. To je hitna pomoć kad drugog izlaza nema.
Rod prodat, novac potrošen — i šta sad?
Finansijski pritisak je primorao većinu ratara da prodaju robu odmah nakon žetve, umesto da je skladište i čekaju povoljnije cene. To je klasična zamka siromašnog proizvođača: kad ti treba novac, prodaješ kad je najjeftinije. Kad imaš kapital da čekaš, prodaješ kad je skupo. Srpski ratar u ovom trenutku nema taj kapital.
Prema rečima Julijana Fejse iz kompanije „Libela Produkt" iz Kucure, novac dobijen od prodaje je uglavnom već potrošen na repromaterijal, kredite i druge obaveze. Drugim rečima, novac od žetve 2026. je već nestao — a setva za 2027. još nije ni počela.
Gotovo celokupan rod kukuruza je već prodat. Na lageru je ostalo svega jedan do tri odsto, u nadi da će cene eventualno porasti. Ali ta nada je tanka — jer poljoprivrednicima je novac potreban sada, za finansiranje novog proizvodnog ciklusa, i nemaju luksuz da čekaju tržišni preokret koji možda neće doći.
Cene inputa i cena robe — jaz koji guši
Ako ste mislili da je problem samo u niskim otkupnim cenama, pogledajte odnos cena inputa i merkantilnih proizvoda. Odnos cene merkantilne i semenske pšenice iznosi jedan prema četiri. Za svaki dinar koji ratar dobije prodajom merkantilne pšenice, mora da izdvoji četiri za kupovinu semenske. Ova brojka je surovija od bilo koje analize.
Taj odnos jedan prema četiri nije apstraktna statistika. To znači da proizvođač koji proda sto tona pšenice može da kupi semensku pšenicu za samo dvadeset pet tona iste kulture. A u međuvremenu mora da plati gorivo, đubrivo, zaštitna sredstva, radnu snagu, održavanje mašina i kamate na kredite. Matematika jednostavno ne štima — i to nije problem pojedinog proizvođača, to je sistemski problem.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Ono što se danas dešava u Vojvodini nije prolazna kriza. To je strukturalni problem koji se ponavlja iz godine u godinu, sa različitim intenzitetom. Suša je bila i prošle godine, i pre tri godine. Otkupne cene padaju kad svetsko tržište padne, ali inputi ne padaju u istom ritmu. I svaki put, proizvođač je taj koji apsorbuje razliku.
Problem je u tome što srpski ratar nema instrumente za upravljanje rizikom. Nema funkcionalno tržište terminskih ugovora, nema ozbiljan sistem osiguranja useva koji pokriva sušu, nema mehanizam državne intervencije koji bi stabilizovao cene u trenucima pada ispod cene koštanja. Država reaguje kad je već kasno — i to često simboličnim subvencijama koje ne pokrivaju ni približno štetu.
Kada proizvođač prodaje rod ispod cene proizvodnje, on ne gubi samo ovu godinu. On gubi sposobnost da investira sledeće. Kupovina nove mašine se odlaže. Renovacija sistema za navodnjavanje se odlaže. Prelazak na bolje sorte se odlaže. I svako odlaganje znači da će sledeća sezona biti još teža, jer konkurencija na svetskom tržištu ne čeka.
Najgori scenario nije ovogodišnji gubitak. Najgori scenario je da se ovaj ciklus ponovi i sledeće godine — i da broj proizvođača koji odustaju počne da raste. Jer zemlja ne nestaje kad ratar odustane, ali znanje, iskustvo i proizvodni kapacitet nestaju. I to se ne vraća lako.
Vojvođanski ratar je navikao na teške godine. Ali ovo nije samo teška godina — ovo je godina koja pita da li se isplati nastaviti. A na to pitanje svako mora da odgovori sam, sa praznom kasom i punim magacinom obaveza.
Izvor: Agro TV, 15. novembar 2026.
💬 0 komentara