Zaštita povrća nije prskanje napamet: pet stubova na kojima stoji ozbiljna proizvodnja

Zaštita povrća nije prskanje napamet: pet stubova na kojima stoji ozbiljna proizvodnja

Ko je ikada ušao u plastenik u maju i video kako trips za tri dana preplavi čitav usev paradajza, taj zna da zaštita povrća nije stvar kalendara ni osećaja. To je stvar sistema.

Agro Urednik 5 min read 72 views

Ko je ikada ušao u plastenik u maju i video kako trips za tri dana preplavi čitav usev paradajza, taj zna da zaštita povrća nije stvar kalendara ni osećaja. To je stvar sistema. I o tome — o sistemu koji se zove dobra poljoprivredna praksa — piše mr Eleonora Onć Jovanović iz PSSS Beograd u svojoj analizi za Agro TV, objavljenoj šesnaestog novembra. Naizgled edukativan tekst, zapravo je kompilacija svega što razdvaja proizvođača koji na tržište stavlja bezbednu hranu od onog koji prska po obimu i nadi.

Zašto se o ovome mora govoriti sada

Povrtarstvo u Srbiji godinama vuče dva problema koja se ne rešavaju ni novim hibridima ni skupljim prskalicama. Prvi je nagomilavanje patogena u zemljištu zbog plodoreda koji se ne poštuje — ili ne postoji. Drugi je nekontrolisana primena pesticida, koja dovodi do rezidua na plodovima, otpornosti štetočina na aktivne materije i, na kraju, gubitka tržišta. U vreme kada i domaće i strano tržište sve strože traže sledljivost i dokaze o tome šta je, koliko i kada primenjeno na usevu, proizvođač koji nema evidenciju i strategiju ne može da konkurira. Ovo nije teorijska pretnja. To je već realnost sa kojom se suočava svako ko pokuša da paradajz ili papriku plasira u ozbiljan maloprodajni lanac.

Pet stubova koji drže proizvodnju na nogama

Onć Jovanović u svom tekstu razlaže dobru poljoprivrednu praksu na pet ključnih segmenata, i red kojim ih navodi nije slučajan. Preventiva je na prvom mestu zato što je najjeftinija. Hemijska intervencija je na trećem, i to sa jasnim uslovima pod kojima se uopšte smišlja. To je redosled koji mnogi proizvođači na terenu invertuju — prvo prskaju, a onda razmišljaju o plodoredu kad već bude kasno.

Plodored, odnosno plodosmena, osnovna je mera kojom se sprečava nagomilavanje patogena i štetočina specifičnih za određenu familiju povrća u zemljištu. Istu vrstu ili familiju ne treba gajiti na istoj parceli tri do pet godina. To je pravilo koje u teoriji zvuči jednostavno, ali u praksi zahteva planiranje koje mnoga mala gazdinstva nemaju kapacitet da sprovedu — naročito kada su pod pritiskom da iste parcele eksploatišu iz sezonskih finansijskih razloga.

Sertifikovan, zdrav semenski i sadni materijal koji poseduje genetsku otpornost ili tolerantnost na najčešće bolesti drugi je stub. Hibrid koji u sebi nosi otpornost na, recimo, verticilijum ili fusarijum nije trošak — to je ušteda na hemijskim tretmanima koja se isplati već u prvoj sezoni. Higijena parcele i objekata, uklanjanje žetvenih ostataka i korova kao rezervoara bolesti, redovna dezinfekcija alata, ambalaže i plastenika — to su mere koje ne koštaju puno, ali se moraju raditi dosledno. I na kraju, optimalno vreme i gustina setve. Prevelika gustina biljaka stvara vlažnu mikroklimu unutar sklopa, što direktno pogoduje razvoju gljivičnih i bakterijskih oboljenja. Gustina koja diše sopstvenu vlagu je bolest koja čeka da se desi.

Monitoring — kada prskati, a kada čekati

Drugi stub u analizi Onć Jovanović je praćenje useva i prognoza, i ovde je poruka oštra. Hemijski tretmani se nikada ne sprovode napamet ili isključivo kalendarski. Redovnim vizuelnim pregledima utvrđuje se prisustvo prvih simptoma, a upotrebom žutih, plavih ili feromonskih lepljivih ploča prati se rano otkrivanje i brojnost insekata — tripsa, bele mušice, lisnih vaši.

Tek kada brojnost štetočina ili stepen zaraze pređe granicu iznad koje nastaju ekonomski gubici — tzv. ekonomski prag štetnosti — kreće hemijsko suzbijanje. Ovo je pojam koji bi svaki povrtar morao da zna napamet, jer je razlika između profitne i gubitničke sezone često u tome da li je proizvođač prskao pre ili posle praga.

Treći stub je pravilna primena sredstava za zaštitu bilja. Koriste se isključivo registrovana i dozvoljena sredstva za konkretnu vrstu povrća, uz prednost selektivnim preparatima koji ne štete korisnim insektima poput pčela i predatora. Karenca — minimalni period od poslednjeg tretmana do berbe — mora se strogo poštovati kako povrće na tržištu ne bi sadržalo nedozvoljene ostatke pesticida. Antirezistentna strategija podrazumeva izbegavanje uzastopne primene preparata sa istim mehanizmom delovanja, jer patogeni i štetočine razvijaju otpornost brže nego što industrija stvara nove aktivne materije. I tehnička ispravnost opreme: prskalice i atomizeri moraju biti redovno kalibrisani kako bi se obezbedila tačna doza i ravnomerna aplikacija bez zanošenja na susedne parcele.

Životna sredina i evidencija — gde najviše pada

Četvrti stub je zaštita životne sredine i bezbednost operatera. Upravljanje ambalažnim otpadom podrazumeva trostruko ispranje ambalaže, koja se odlaže na bezbedno mesto do predaje ovlašćenim operaterima za sakupljanje opasnog otpada. Poštovanje vodozaštitnih zona, ne prskanje po jakom vetru, nošenje lične zaštitne opreme — odelo, rukavice, maska, čizme — sve su to mere koje se na papiru čine očigledne, a na terenu se preskaču sa zapanjujućom pravilnošću. Operater koji prska u majici kratkih rukava nije heroj koji štedi vreme. To je povreda na poslu koja čeka svoj datum.

Peti stub je vođenje evidencije, odnosno sledljivost. U evidenciju se beleži datum i vreme svakog tretmana, naziv parcele i kultura koja se štiti, trgovački naziv i aktivna supstanca primenjenog preparata, primenjena doza i utrošak vode, naziv operatera koji je izvršio prskanje, i datum kada ističe karenca. Ovo nije birokratski ukras. Ovo je dokument kojim proizvođač dokazuje da je njegov usev bezbedan — i bez kojeg, u sve većem broju slučajeva, ne može ni da proda.

Šta ovo znači za proizvođača na terenu

Tekst mr Eleonore Onć Jovanović nije revolucija. To je kompilacija znanja koje je dostupno decenijama, ali se i decenijama ne sprovodi dosledno. Problem nije u nedostatku informacija. Problem je u tome što se dobra poljoprivredna praksa tretira kao preporuka, a ne kao poslovni standard. Proizvođač koji poštuje plodored, vodi evidenciju, koristi klopke i poštuje karencu nije idealista. To je proizvođač koji je na duže staze jeftiniji, konkurentniji i bezbedniji od onoga koji rešava probleme kad eskaliraju.

Srpsko povrtarstvo ne može da napreduje ako se zaštita bilja posmatra kao trošak koji se skraćuje. Ona je investicija koja se ili isplati kroz kvalitet i bezbednost ploda, ili se ne isplati kroz odbijanje robe, rezidue i gubitak kupaca. I dok god se prskalice kalibrišu na oko, a karenca računa na prste, tržište će nas stavljati tamo gde nas stavljaju — iza onih koji imaju sistem.


Izvor: Agro TV, 16. novembar 2026.

💬 0 comments