Dok srpski povrtari broje dane do zime i prkose vremenskim nepogodama koje su ove jeseni pomrsile račune u plastenicima, jedna vest iz severne Afrike prolazi gotovo nezapaženo — a trebalo bi da stoji na naslovnoj strani svakog poljoprivrednog portala u regionu. Maroko je produžio zabranu izvoza paradajza, crnog luka i krompira na neodređeno vreme. Povratak na svetsko tržište zavisi isključivo od toga koliko će ostati za domaće potrošače. Za srpskog proizvođača ovo nije daleka vest iz egzotične zemlje — to je signal o tome kako se globalna politika snabdevanja prekrajuje pred našim očima.
Šta se dešava u Maroku i zašto nas se to tiče
Maroko je 5. novembra uveo privremenu obustavu izvoza voća i povrća, što je u početku delovalo kao kratkoročna mera pritiska na domaće cene. Međutim, ograničenje je sada precizirano i produženo — tri kulture su posebno izdvojene: paradajz, crni luk i krompir. Sve ostalo povrće i dalje može da se izvozi. Ta tri proizvoda ostaju zaključana za domaće tržište dok se ne stvori višak koji prelazi potrebe marokanskih potrošača.
Zašto je ovo važno za Srbiju? Zato što je Maroko jedan od najvećih svetskih izvoznika paradajza i povrća ka Evropskoj uniji, posebno zimi kada evropski plastenici ne mogu da pokriju tražnju. Ako marokanski paradajz ne stigne na evropsko tržište, cene rastu, a prazninu pokušavaju da popune drugi — uključujući i proizvođače iz regiona koji imaju zaštićeni plastenik. Srbija nije masovni izvoznik zimskog paradajza, ali je deo lanca koji oseti svaki poremećaj u ponudi.
Crni luk i krompir su druga priča. Tu je Srbija tradicionalno u problemu — uvozimo luk kad god nas stisne, a krompir je postao proizvod koji domaće tržište ne uspeva da stabilno snabdeva cele godine. Ako Maroko, kao značajan igrač na afričkom i evropskom tržištu, zatvora izvoz, to menja računicu i za zemlje koje uvoze od njega, a koje bi onda mogle da potraže alternativne izvore — uključujući i region Balkana.
Mesečno praćenje i afrički pakirni centri
Marokanske vlasti nisu samo produžile zabranu — one grade novi sistem kontrole koji zaslužuje pažnju. Najavljeno je mesečno praćenje raspoloživih količina poljoprivrednih proizvoda na poljima, što znači da će država aktivno meriti koliko ima čega i na osnovu toga donositi odluke o izvozu. U slučaju nedostatka, izvoz se ograničava. Kada se stanje stabilizuje, zabrane se ukidaju. To je, u suštini, model upravljanja ponudom koji mnoge zemlje samo razmatraju na papiru, a Maroko sada sprovodi u praksi.
Paralelno se priprema poseban regulatorni okvir za izvoz ka afričkim tržištima. Roba namenjena afričkim kupcima moraće da prolazi kroz registrovane pakirne centre, čime bi se obezbedila kontrola kvaliteta, sledljivost i efikasnije upravljanje izvoznim tokovima. Evropsko tržište se tretira odvojeno, jer se isporuke tamo najvećim delom odvijaju na osnovu ranije potpisanih ugovora i imaju drugačiji pravni režim.
Ovaj potez pokazuje da Maroko ne zatvara vrata naslepo — on diferencira. Evropski ugovori se poštuju, afrički plasman se strogo kontroliše, a domaće tržište dobija apsolutni prioritet. Cilj je jasan: stabilno snabdevanje i sprečavanje rasta cena osnovnih namirnica, čak i po cenu privremenog gubitka izvoznih prihoda. Izvoznici gube novac, ali potrošač ne plaća dvostruko. U vremenu kada je hrana postala oružje i politički alat, to nije sitnica.
Šta ovo znači za srpskog povrtara
Odluka Maroka je školski primer politike koju u Srbiji redovno razmatramo, a retko sprovodimo — zaštita domaćeg tržišta pre izvoza. Koliko puta smo gledali kako se luk izvozi u jesen da bi se zimi uvozio po dvostruko većoj ceni? Koliko puta je krompir napustio zemlju po otkupnoj ceni koja proizvođača jedva drži na površini vode, da bi potrošač u martu plaćao trostruko? Marokanski model mesečnog praćenja količina na poljima nije loša ideja ni za srpske poljoprivredne činovnike.
Problem je što Srbija nema mehanizam koji bi u realnom vremenu pratio raspoložive količine i na osnovu toga regulisao izvoz. Naša tržišna intervencija je uglavnom reaktivna — cene skoče, onda se reaguje. Maroko pokušava da bude proaktivan, da meri pre nego što problem nastane. Da li će uspeti, zavisi od preciznosti podataka i političke volje da se izvoznici podvrgnu ograničenjima koja im smanjuju profit.
Za srpskog proizvođača paradajza u plasteniku, ova vest može indirektno značiti bolje cene zimi, ako evropsko tržište ostane bez marokanskih količina i potražnja preusmeri ka alternativama. Za proizvođače luka i krompira, to je podsetnik da je domaće tržište nestabilno i da bez ozbiljne državne strategije snabdevanja ostajemo na milost i nemilost svetskih trendova. Kad Maroko zatvora slavine, neko drugi mora da ih otvori — i pitanje je da li ćemo mi to prepoznati kao priliku ili ćemo, kao i obično, čekati da nam neko drugi uđe u tržište.
Maroko je pokazao da je spreman da stavi domaćeg potrošača ispred izvoznog profita. Pitanje koje ostaje je da li će ta politika preživeti pritisak izvoznika koji gube novac i međunarodne partnere koji traže isporuke. U Srbiji, gde je glas poljoprivrednika često glasniji od glasa potrošača, takva mera bi verovatno naišla na otpor već u fazi najave. Ali jednu stvar ne možemo da ignorišemo: država koja kontroliše šta izlazi iz svojih polja i kroz koje pakirne centre prolazi, drži uzde u svojim rukama. Srbija to još uvek nije naučila — a zima je već tu.
Izvor: Agro TV, 16. novembar 2026.
💬 0 comments