Od pedesetčetiri hiljade tona do nekoliko stotina: Kako je Srbija izgubila bejbi bif

Od pedesetčetiri hiljade tona do nekoliko stotina: Kako je Srbija izgubila bejbi bif

Zamislite da vam neko u Bruxellesu godinama drži otvorena vrata za vaš proizvod. Da vam je dao povlašćenu carinsku kvotu od osam hiljada i sedamsto tona.

Agro Urednik 7 min read 73 views

Zamislite da vam neko u Bruxellesu godinama drži otvorena vrata za vaš proizvod. Da vam je dao povlašćenu carinsku kvotu od osam hiljada i sedamsto tona. Da je tržište koje je nekada plaćalo preko sto miliona dolara godišnje za vašu robu i dalje tu, žedno kvalitetne junetine. A onda zamislite da kroz ta vrata provučete — nekoliko stotina tona. Ovo nije priča o jednoj propuštenoj prilici. Ovo je udžbenik o tome kako se sistemski, deceniju za decenijom, gubi ono što ste nekada držali u rukama.

Doba kada je meso bilo diplomatsko pitanje

Sedamdesete godine prošlog veka. Jugoslavija juri devize kao gladan hleb, a jedan poljoprivredni proizvod izbijao je u sam vrh spoljnotrgovinske razmene. Mlada junetina, poznata na zapadnoevropskom tržištu pod imenom „baby beef", postala je brend pre nego što je iko u domaćoj privredi razmišljao o brendiranju kao konceptu. Italija je bila glavni kupac, ali su isporuke išle i u druge zemlje Zapadne Evrope.

Prihodi od izvoza su, prema istorijskim podacima koje navodi magazin Biznis i finansije, dostizali između osamdeset i preko sto miliona dolara godišnje. Za privredu koja je stalno gladnela za konvertibilnim valutama, to nije bio zanemarljiv iznos — to je bio krvotok. Ali pristup tržištu Evropske ekonomske zajednice, prethodnice današnje EU, nije bio besplatan. Carine, zaštitne dažbine i uvozne kvote su kočile isporuke. Koliko je ovaj proizvod bio važan vidi se po tome što se pitanje junetine našlo na stolu diplomatskih razgovora na najvišem nivou. Josip Broz Tito lično je nastojao da kroz odnose sa zapadnoevropskim državama izbori povoljniji tretman za domaće meso. Italija, kao jedan od najvećih kupaca, imala je sopstveni interes da se trgovinske prepreke smanje. Ključan korak bio je Sporazum o saradnji između SFRJ i EEZ potpisan 1980. godine, koji je uspostavio okvir za povoljniju trgovinu, uključujući i poseban tretman određenih kategorija goveđeg mesa. Izvoz je, međutim, ostao osetljiv na svaku promenu evropske poljoprivredne politike — tržišni viškovi u zemljama EEZ i zaštita domaćih proizvođača mogli su da ugroze jugoslovenske isporuke preko noći.

Kombinati koji su držali ceo lanac

Iza brojki nisu stajali individualni proizvođači. Glavni nosioci izvoza bili su veliki poljoprivredno-industrijski kombinati: PKB, PIK Bečej, Belje, Agrokomerc i Servo Mihalj. Njihova snaga nije bila samo u broju grla, već u vertikalnoj organizaciji koja danas gotovo da ne postoji u srpskoj poljoprivredi.

U okviru istog sistema nalazile su se oranice za proizvodnju stočne hrane, farme za tov junadi, stručne službe, klanice i kapaciteti za preradu i pakovanje mesa. Takva struktura omogućavala je kontrolu kvaliteta od semena do transportnog kontejnera, ujednačene isporuke i količine koje su inostrani kupci zahtevali. Danas, kada se većina velikih sistema raspala, privatizovala ili pretvorila u skup nepovezanih parcela, taj nivo organizacije zvuči kao izmišljena priča. Ali tada je to bilo normalno. Vrhunac izvoza dogodio se neposredno pred raspad zemlje. Prema podacima koje prenosi Biznis i finansije, Jugoslavija je 1990. godine plasirala oko pedesetčetiri hiljade tona „bejbi bifa" na zapadnoevropsko tržište, od čega je približno trideset hiljada tona poticalo iz Srbije. Bio je to izvanredan rezultat, ali u atmosferi koja je postajala sve mračnija. Velika spoljna zaduženost, inflacija i hronična nestašica deviza uticali su na ekonomiku izvoza. Državne stimulacije su pomagale izvoznicima, ali su istovremeno otvarale pitanje koliko je proizvodnja zaista profitabilna kada se skinu subvencije. Raspad SFRJ, ratovi, sankcije i kasnije promene vlasništva prekinuli su proizvodne i trgovinske veze koje su decenijama građene. Nestankom velikih sistema oslabila je i sposobnost organizovanog nastupa na zahtevnim izvoznim tržištima.

Kvota koja čeka — a nema šta da je napuni

Evo paradoksa koji boli. Srbija danas ima povlašćenu carinsku kvotu za izvoz mlade junetine u EU od osam hiljada i sedamsto tona, izraženu u masi polutki, na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. U okviru te kvote primenjuje se samo dvadeset odsto redovne vrednosne i specifične carine, što domaćim izvoznicima daje znatno povoljnije uslove od uobičajenih.

Kvota postoji na papiru. Tržište postoji u stvarnosti. Onoga što bi se izvezlo — nema. Agroekonomski analitičar Branislav Gulan godinama upozorava na drastičan pad izvoza. Prema podacima koje iznosi, tokom poslednjih godina Srbija je izvozila svega nekoliko stotina tona „bejbi bifa" godišnje. Višestruko manje nego pred raspad Jugoslavije. Razlika između osam hiljada sedamsto tona raspoložive kvote i nekoliko stotina tona stvarnog izvoza nije statistička anomalija. To je slika stanja u kome se domaće govedarstvo nalazi. Slabljenje izvoznog potencijala ne može se posmatrati odvojeno od onoga što se dešava sa stočnim fondom. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbija je 2016. godine imala približno 893.000 goveda. Krajem 2025. godine taj broj je dodatno opao. Trend je jasan, smer je naniže, a tempo ne sluti na dobro. Manje goveda znači manje teleta, manje teleta znači manje junadi za tov, manje junadi znači da kvota od osam hiljada i sedamsto tona ostaje papirna vrednost. Nema šta da se napuni. Ovo nije problem jednog ciklusa ili jedne loše godine. Ovo je strukturni pad koji traje decenijama i koji nijedna agrarna politika u Srbiji nije ozbiljno pokušala da zaustavi. Subvencije u govedarstvu postoje, ali su nedovoljne i nepredvidive. Otkupne cene mesa variraju. Stočna hrana je poskupela. Mlekarne su preživele na uvoznom mleku, a farme mlečnih krava, koje su prirodna osnova za proizvodnju junadi, nestaju jedna za drugom. Ceo lanac je pukao na više mesta istovremeno.

Za poljoprivrednika koji danas razmišlja o tovnoj proizvodnji, priča o „bejbi bifu" zvuči kao bajka iz drugog sveta. Nemate vertikalno organizovan sistem koji će otkupiti vašu junad, obraditi je, zapakovati i poslati u Italiju. Nemate siguran otkup po garantovanoj ceni. Nemate ni približno dovoljno grla u sistemu da bi se iole ozbiljna količina okupila na jednom mestu. Ono što imate je parče kvote koju neko u Bruxellesu drži otvorenom za vas, dok vi nemate šta da stavite u nju. Istovremeno, italijansko tržište i dalje postoji i i dalje traži kvalitetnu mladu junetinu. Neko tu kvotu popunjava — samo ne Srbija. Drugi izvoznici iz trećih zemalja koriste prostor koji je nekada bio naš. Tržište ne čeka. Ono pronalazi alternativu.

Raspad sistema, raspad šanse

Pad sa pedesetčetiri hiljade tona na nekoliko stotina nije prirodna posledica promene režima ili prelaska na tržišnu ekonomiju. To je posledica sistemskog uništavanja vertikalno organizovane proizvodnje koja je postojala unutar velikih kombinata. Kada su se PKB, Belje, PIK Bečej, Agrokomerc i Servo Mihalj raspali, nije nestao samo imovinski kompleks. Nestala je organizaciona sposobnost da se od oranice do kontejnera za izvoz sve kontroliše u jednom sistemu. Privatizacija koja je usledila nije proizvela naslednike koji bi nastavili tu tradiciju. Proizvela je parčad koja su se prodavala odvojeno, bez strategije, bez vizije, bez ikakve veze sa izvozom.

Današnja srpska poljoprivreda je pretežno horizontalna — mnogo malih proizvođača, malo koordinacije, slabe zadruge, nema vertikale. Za tržište koje traži ujednačen kvalitet, stabilne isporuke i količine koje se mere u hiljadama tona, takva struktura je neupotrebljiva. Možete imati najbolje tele u Bačkoj, ali ako ne možete da okupite tri hiljade takvih teladi u jednu isporuku sa istim standardom kvaliteta, italijanski kupac vas ne zove. Drugi deo problema je državna politika koja tretira govedarstvo kao usputnu misao. Dok se milionski izdvajaju za podsticanje ratarske proizvodnje, stočarstvo dobija mrvice. A upravo je stočarstvo ono koje donosi najveću dodatu vrednost, koje zahteva najveću investiciju i koje se najsporije obnavlja kada se jednom sruši. Krava se ne proizvodi za jednu sezonu. Obnova stada traje godinama, a svaka izgubljena godina znači hiljade grla manje u sistemu.

Činjenica da Srbija i dalje ima povlašćenu kvotu treba da bude razlog za stid, a ne za ponos. Znači da su nekadašnji partneri u EU još uvek spremni da nam ostave vrata otvorena. Mi samo nemamo šta da gurnemo kroz njih. I dok čekamo da se stoka sama obnovi, ta vrata se polako zatvaraju — ne zato što nam neko brani ulaz, nego zato što ne dolazimo.


Izvor: Agro News, 16. novembar 2026.

💬 0 comments